Zapitao sam se što to nije u redu sa mnom kad, već četvrtu godinu, ja s 50 kn dnevno prolazim poprilično skupa mjesta i konstantno idem protiv svog zdravlja
Avanturist i putopisac Hrvoje Jurić krenuo je na dvomjesečno osvajanje Alpa biciklom. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njegovog putovanja, a svakoga tjedna kod nas možete čitati njegove nove pustolovine.
Često na svojim putovanjima pitam sam sebe koliko bih dana mogao voziti bez hrane. To mi se pitanje jednostavno nameće jer, uz sve kombinacije, potezanja i čuvanje ionako tankog budžeta takvi dani jednostavno pokucaju na vrata. I to u najnezgodnije vrijeme.
Slušao sam tako na predavanjima drugih kolega svakakve priče o načinu putovanja, kako se hrane, koji su im najveći problemi i niz drugih, više manje, i meni poznatih stvari, i rijetko tko je rekao "taj dan nisam imao što jesti".
Zapitao sam se što to nije u redu sa mnom kad, već četvrtu godinu, ja na 50 kn dnevno prolazim poprilično skupa mjesta i konstantno idem protiv svog zdravlja. Znam da, uz višesatno bicikliranje po Alpama, to baš i nije pametna odluka, ali što napraviti kad želudac stisne, tijelo krahira, a um traži još jedan kilometar? Ako stanem, bojim se da ću stati skroz. Ako krenem, bojim se da će to biti zadnji kilometri. Kako ispravno odlučiti u ovoj igri tankih živaca i praznog stomaka?
S razlogom sam napravio ovakav uvod u ovaj članak koji se ni po čemu neće razlikovati od prošlog - putujem kroz Alpe, prelazim prijevoje, lijepe fotografije i loše vrijeme. Ipak, ima jedna mala sitnica koja mi se dogodila prije par dana, dok sam vrlo ambiciozno odlučio kako ću u jednom danu prijeći dva "kapitalca" preko 2000 metara. No, krenimo nekim redoslijedom.
Krenuvši iz Davosa imao sam na umu taj dan voziti do Jufa, najvišeg naselja u Europi (2126 mnv), ali mi je problem s karticom i bankomatom pomrsio račune. U malom mjestu Andeer, oko podneva, zaustavio sam se kako bih podigao nešto novaca i ugrijao se uz kavu. No bankomat je imao sasvim drugačiju ideju i progutao mi je karticu čim sam je stavio. Do pola 5 čekao sam kako bi netko došao i pomogao mi.
U međuvremenu sam tri puta zvao policiju koja ni jednom nije došla, u par lokala pokušao sam se ugrijati, ali kako nisam imao novaca nisu mi dozvolili da ostanem unutra. Dobar dio vremena stajao sam vani i čekao ispod jedne nadstrešnice. Kad je čovjek konačno došao ispričao mi se, vratio mi karticu u roku od 2 minute i otišao. Sjeo sam na Mrc'nu i zapedalirao dalje, koliko god sam mogao. Točnije, do Splügena, 15 km dalje.
U malom alpskom naselju nadomak prijevoja San Bernardino najjeftinije prenoćište iznosilo je 65 franaka, za jednu noć. Bez doručka. Zbog mokre odjeće i hladnoće nije mi se spavalo u šatoru, ali drugog i jeftinijeg izbora nisam imao. Postavio sam šator na odličnu lokaciju i uhvatio Wi-Fi, no zbog umora zaspao sam u roku nekoliko minuta. Taj dan, uz sranje s karticom, uspio sam zapeti stražnjom desnom bisagom za mali stup uz cestu, nakon čega je jedna kukica puknula. Ujedno sam, zbog gubitka kontrole, pokušao se dočekati na noge i poprilično bolno udario u nezgodno mjesto.
Kad nakon takvog dana utonete u san, po mogućnosti u kakav suh i udoban krevet, pomislite kako je to sve bio ružan san i ujutro će biti bolje. Recimo, takva je moja filozofija. Valja proći drvlje i kamenje kako bi znao što valja. I ujutro je sve bilo lijepo dok se nisam krenuo tuširati. Prije putovanja fizički sam se dobrano pripremao kako bih mogao izdržati svakodnevni napor.
Pogledavši se to jutro u ogledalo kroz glavu su mi poletjele misli s početka ovog članka. "Trošenje" je bilo vidljivo, kilogrami su se topili brže nego što sam očekivao, a ispred sebe imam tri ogromna prijevoja iznad 2000 metara. A onda Francuska i najteži dio putovanja.
Obukao sam se i krenuo prema 2066 metara visokom San Bernardinu. Nisam siguran da li je to zbog konstantnog umora, ali imao sam osjećaj da mi je uspon na San Bernardino bio teži od uspona na Stelvio. Nakon spuštanja s prijevoja potpuno iscrpljen stao sam kod jedne velike autobusne čekaonice, otvorio vreću za spavanje i ispružio se na klupici.
Ispred mene nalazio se St Gotthard, prijevoj do kojeg se moram "penjati" oko 70 kilometara, dionica koju, htio ne htio, moram odraditi u dva dana. I tako je i bilo. U malom naselju Faido upoznao sam Dragana i Marka, momke iz Bosne i Hrvatske, koji u Švicarskoj rade već dugi niz godina. Odsjeli su u jedinom hotelu koji se ondje nalazio, a cijena noćenja s doručkom iznosila je 115 franaka. Previše za moj budžet.
Momci su kombinirali kako bi me ubacili u sobu, ali nismo htjeli riskirati. Prespavao sam na kolodvoru, iako bi ispravnije bilo reći "ubio oko". Bila je to treća noć zaredom da se nisam kvalitetno odmorio, a usponi su bili sve teži. Ujutro mi je Marko ostavio otvorena vrata svoje sobe kako bih se istuširao, doručkovali smo, a ja sam se uspio "provući" i ogrebati za besplatan doručak.
U zadnja dva dana penjao sam se s 700 na 2066 metara, da bih se spustio na 200, popeo na 1000 i sada na 2091/2106 (St Gotthard ima dvije table).
Prije samog penjanja čuo sam se sa Željkom, mojim dragim prijateljem, koji mi je savjetovao da usporim. "Alpe ti neće nikamo pobjeći, samo laganini i nema žurbe! Imaš velik support Ane i mene i ako ti što zatreba, samo javi!" napisao je. I drugi prijatelji su mi savjetovali da usporim i da nisam na utrci. Bez obzira koliko mi je drago što se brinu i što su uvijek tu kad je najpotrebnije, nisam ih poslušao i krenuo sam prema naprijed.
Vozio sam, gurao pretrpanog Mrc'nu, odmarao, presvlačio se, odmarao... kombinirao sam sve i oko 15 sati došao sam do vrha St Gottharda. Bez obzira koliko je imao krivina i koliko je teško bilo penjanje nisam se osjećao nešto umorno. Pretpostavljam kako sam bio previše uzbuđen i sretan. Ali dolaskom u Realp, malo naselje koje se odvaja prema prijevoju Furka, pokušao sam napraviti još veći pothvat - u istom danu popeti se i na Furku. Na 2436 metara.
Krenuo sam prema tim prekrasnim krivinama, bar ovom dijelu koji se još uvijek vidio. Naime, magla se spustila poprilično nisko. Dok sam se penjao nekoliko motorista vraćalo se dolje i jedan od njih pokazao mi je prstom "ne". Nisam ga poslušao i nastavio sam dalje, ali onda se dogodilo nešto na što nikako nisam računao.
Naglo sam osjetio slabost i zaustavio sam se na malom parkiralištu. Sišao sam s Mrc'ne, čučnuo i tada je nastala pomutnja.
Pokušao sam uzeti zraka, otvarao sam usta, grabio, ali kao da ništa nije ulazilo. Odjednom sam imao bijele fleke na očima. Kako mi je sve bilo mutno nisam bio siguran da li je to od magle ili nešto ozbiljno nije u redu sa mnom. A onda je počeo taj užasan pritisak u glavi i prsima. Kleknuo sam, pustio se na ruke i pognuo glavu. Imao sam osjećaj da traje vječno i da sam gotov. Kao da odlazim i nema me više.
Teško bih mogao opisati što se tada nalazilo u mojoj glavi, uz svu bol koja je bila prisutna, ali znam da sam se sjetio majke i brata i pomislio "ne bi trebalo biti ovako".
Odjednom me netko podignuo, ispravio i stavio u auto. Bio je to neki nepoznat gospodin. Utovario je i Mrc'nu u stražnji dio automobila i sjeo unutra. Dao mi je vode, pričao sa mnom cijelo vrijeme i na šepavom engleskom objasnio mi kako će uskoro sve biti u redu i da idemo kod njegovog prijatelja.
Kroz staklo automobila gledao sam prema zelenilu i brdima koja su nas okruživala. Sve je išlo tako sporo, čovjek je pričao, ali ja sam imao osjećaj kao da lebdim. Kao da polako, ali sigurno odlazim. A toliko se toga još treba napraviti. Tek sam zagrizao u ovo. Ne bi bilo fer da sad sve ode u vražju mater. U tom trenu pomislio sam na starog. I to me slomilo.
Ovo putovanje omogućili su Samsung, Giant i Old Spice.
