Čak i ako prije trčanja to nismo bili, trčanje nas učini sebičnima. Svojedobno sam čitala intervju s jednim poznatim hrvatskim maratoncem koji je kao svoj najveći trkački neuspjeh opisao vikend kad je trebao trčati dva maratona, ali je zbog obiteljskih obaveza propustio jedan od dva. Od toga je prošlo deset godina, a on i dalje žali za tim.

Točno sam si mogla zamisliti njegovu ženu kako koluta očima čitajući taj isti tekst i vjerojatno ga ispituje 'Zar ti opet o tome?'. Ne znam koje su bile obiteljske obaveze, ali vjerojatno nije baš bezazleno kada te žena ili netko treći natjera da propustiš utrku zbog nečeg obiteljskog.

On je raskošno poludio i krenuo brojati da bismo li mogli bar jednom negdje doći zajedno kao par, a ne da ja trčim do banke, od posla, s obiteljskog ručka, s dječjeg rođendana, do Bauhausa i svugdje okolo. Meni se smračilo pa sam krenula sa standardnim setom galame 'uništavaš mi ono što mi je najvažnije u životu i kao da je bitno hoće li se pojaviti tamo za pola sata ili sat'.

Bio je neumoljiv i s mržnjom u srcu smo skupa otišli na roštilj. Odšutjela sam dva sata u komadu mrzeći ga svakim svojim trkaćim mišićem. Još jednom se drznuo spomenuti trčanje u negativnom kontekstu pa mi je nakon jedne svađe bacio na nos da je najbolje da odem otrčati deset kilometara jer će to sigurno riješiti sve naše probleme. I znate što, svađa k'o svađa me i nije pogodila. Sto godina smo zajedno i normalno da nekad zafrcaju iskre, ali nabit mi na nos trčanje... Uf... Došlo mi je da ga odalamim posred čela.

Sada pak isti taj moj muž koji je, da ne bi ispalo da ga samo pljujem, navija na gotovo svakoj mojoj utrci i čeka me na cilju satima, bezuvjetno čuva djecu dok ja treniram, brine o tome što ću jesti prije utrke, a ponekad mi i izmasira bolna stopala, motivira me i iskreno je ponosan na mene i moje trčanje, ide na dulji put, a ja - a) patim jer ga neće biti, b) patim jer ga neće biti pa ne znam kako ću organizirati trčanje s isto to dvoje djece koji još nisu kvalificirani da sa mnom trče 20 i više kilometara. Mislim organizirat će se to nekako zahvaljujući baka servisu, susjedima, znanim i neznanim koji će htjeli - ne htjeli morati sudjelovati u mom životu, ali shvaćate poantu. Moja bolja polovica ide na ozbiljan poslovni put, a ja si mislim kako ću trčati.

Neki dan sam kolegi zahvalila što mi je pomogao oko nečega, a on mi je čeznutljivo rekao kako sam ja trenutno jedina osoba koja ga simpatizira. Ispalo je da je sebično rekao ženi da neće doći autom po nju na posao jer mora trčati i nek ona ide tramvajem. I nije došao. I ona ga hejta. A on ne kuži. Jer što sad - trčanje je najvažnije u Svemiru. Zašto pobogu ona to ne kuži. To je za njeno dobro, ako ne trči past će mu razina endorfina i bit će nervozan.

Sebični smo i kada otmemo djeci gumene bombone pod krinkom da ja za njih to loše, a nama treba. Sebični smo i kada kupujemo 505 tenisice, a svojim polovicama grintamo da imaju previše obuće ili odjeće i kada ih tjeramo da jedu tjesteninu jer nam se ništa drugo ne kuha i kada odbijemo subotom ići prošetati psa jer moramo štedjeti noge za sutrašnju utrku. Da, teško nas je voljeti jer uz sve navedeno nosimo i ružnu, kričavu sintetičku odjeću, ali ako ništa drugo možete se hvaliti da smo utegnuti i sa sto godina. I na svu sreću često nas se možete riješiti jer zahvaljujući trčanju dobro spavamo, ne biramo što ćemo jesti, a nismo ni previše kod kuće. 

O autorici: 

Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka. Pratiti me možete i na Facebooku.