Sjećam se i danas prvog puta kada sam stala na pozornicu i glumila u školskoj predstavi. Mogu i 20 godina kasnije nanovo prizvati taj osjećaj sreće i uzbuđenja.

Sjećam se i parfema svoje prve simpatije iz osnovne škole. I danas, prolazeći gradom, osjetim li isti miris, momentalno se vratim na školske hodnike.

Sakupilo se u ova tri desetljeća nemali broj trenutaka kojih se jako živo i rado sjećam, svi toliko različiti i posebni. Ljudi koji ostavljaju trag. Prirodne ljepote koje uskraćuju dah. Umjetnost koja dira. Koncerti na kojima se gubi glas. Razgovori koji oplemenjuju. Putovanja koja otvaraju oči. Sakupilo se tih trenutaka, pažljivo ih sve čuvam.

Već neko vrijeme, uhvaćena u rutini, nisam doživjela nikakvu emociju. Ni pozitivnu, ni negativnu, sve je nekako ravno. Zatrpana obvezama, idem iz dana u dan, mehanički i nesvjesno, ne doživljavam i ne osjećam. Ovaj vikend nije trebao biti ništa drugačiji. Od planova koje sam imala, najuzbudljiviji je bio odlazak na plac u subotu ujutro i ćakula s bakicama na Dolcu. No, u četvrtak sam dobila poruku koja je promijenila moje dosadne planove. U poruci je bilo pitanje mogu li ovaj vikend popratiti Festival mediteranskog filma u Splitu. Voljela bih da mogu reći da sam bila toliko odgovorna da makar na trenutak zastanem i razmislim o svemu onome što sam „morala“ ovaj vikend, ali nisam. Iste sekunde sam krenula pisati „šalji detalje“. Sat vremena kasnije kupila sam kartu za Split, dva sata kasnije pobacala stvari u kofer i rano ujutro krenula južnije.

U busu sam. Kraj mene sjeda lik, ispričava se što me diže, ja ga puštam da prođe na svoje sjedalo. Dolazi vozač. Pokazujem mu kartu. Pitam ima li bus utičnicu. Nema, nažalost.

„Imam ti ja bateriju za punit ako ti treba“, govori mi moj susjed na ovome putovanju. „Hvala ti“, odgovaram ja i mislim super, ne moram čuvat bateriju i mogu provest sljedećih pet sati skrolajući po Facebooku. Joj, samo da što brže prođe ovaj put i da napokon dođem u taj Split. Vidim i moj susjed ima slične planove, evo ga već 15 min uređuje fotku za Instagram. Nekako mi djeluje i poznato, pomislim, ali zaključim da me vjerojatno samo podsjeća na nekoga. Nakon pola sata pokazuje mi fotku koju objavljuje na stranici Gastro.hr. „A ma daj, pa i ja radim povremeno za 24sata, pišem za BlogBuster.“

Ma dobro, fakat. Koje su šanse da je kraj mene također sjeo bloger, i to jedan od najpoznatijih hrvatskih blogera, i da oboje idemo za Dalmaciju na festivale. Raspričali smo se brzo, skačući s teme na temu, a očito i glasno. (Ispričavam se ovim putem mladoj dami koja je sjedila preko puta nas i zamolila nas da se stišamo.) Put do Splita proletio je, a mobitel gotovo pa ni nisam takla. Volim ljude s kojima nemaš potrebu hvatati se mobitela. Volim random situacije i slučajnosti. Vikend je već dobro počeo.

Izlazim iz busa i duboko udahnem. Osjećam promjenu u zraku i lakše dišem. Ne znam je li do mora ili je do 400 km udaljenosti od Zagreba i rutine, ali dobro je. Volim festivale. I glazbene, i filmske i gurmanske. A ovome se posebno veselim, i radi najave odličnih filmova koji se ne mogu vidjeti u redovnoj kino distribuciji i radi predivnog ambijenta ljetnog kina na Bačvicama. Hodam prema hotelu i razmišljam kako ću za samo nekoliko sati sjediti pod vedrim nebom, jesti kokice, slušati more i gledati... Čekaj, što je ovo? Jel ovo kiša? Jel ovo upravo počela kiša?! Pogledam prema nebu koje se više ni ne vidi od oblaka. Tamnih oblaka koji ne ostavljaju dojam da se uskoro misle maknut. Brzo uzimam mobitel, otvaram Facebook i vidim obavijest na stranici Festivala kako se radi kiše sve projekcije toga dana održavaju u kinu Zlatna vrata kod palače. Entuzijazam mi lagano splasne, ali i dalje sam u Splitu, i dalje ću gledati super filmove, i dalje je ovo bila dobra odluka, uvjeravam samu sebe.

Nakon što sam se skupa s turistima pola sata vrtila u krug po uskim splitskim uličicama oko Dioklecijanove, taman da ću odustati, progutati ponos i nazvati nekoga da dođe po mene, ugledam ispred sebe natpis Kinoteka. To je to! Ulazim, skupljam akreditaciju i žurim u dvoranu. Baš me zanima koji će biti prvi film.

Ono što nisam očekivala je da će prvi od tri filma koja su se prikazivala tu večer biti kratkometražni film o jednom mladom bračnom paru iz Arizone (on originalno iz Pule, ona iz Tuzle) koji zarađuje za život skidajući se i seksajući pred upaljenom kamerom, u svom dnevnom boravku, čime uveseljavaju brojne cyber perverznjak...ovaj, korisnike. Bilo je tu svačega, od lizanja nožnih prstiju do laganog spankanja i raznih drugih fetiša koji padnu na pamet jednom prosječnom perveznjaku. Ništa hardcore, ali kad staviš u kontekst da tako nešto gledaš u kinu u sklopu poznatog splitskog festivala, poprilično hardcore. Doslovno i nefigurativno.

Ovo definitivno nije samo još jedan dosadna manifestacija, pomislim. FMFS, imaš moju potpunu pažnju!

I sad...Drugi film. Teško mi je, a i nema previše smisla, opisivati radnju ovoga filma, no želim vam ukratko opisati osjećaje koje je on u meni izazvao. Film se zove Chien. (Pas).

Ljutnje prema čovjeku koji je izgubio svaki self respect i osjećaj vlastite vrijednosti (ili ga nikada nije ni imao), do ljutnje prema čovjeku koji je predstavnik svih sadističkih, zlih ljudi na ovom svijetu koji energiju crpe iz ponižavanja drugih. Začudilo me koliko me film naljutio. Filmovi me znaju nasmijati, rastužiti, rasplakati, natjerati na razmišljanje...ali rijetko kad me film ovako razljuti. Osjećala sam takvu količinu prijezira prema glavnom liku, pomiješanu s osjećajem sažaljenja. Osjećala sam takav bijes i mržnju prema sporednom liku i svemu što on predstavlja. Osjećala sam gađenje i prema manipulatorima i prema slabićima.

Bila sam ljuta i na sebe što se uopće ljutim na ovog jadnog lika, ali ljutila sam se. Film me baš potresao.

Što sam duže razmišljala o filmu i njegovim likovima i što sam se više uzrujavala oko njega to sam više shvaćala njegovu genijalnost. Svojom pričom i likovima pogodio je tamo gdje boli, pogodio je osnovno ljudsko dostojanstvo.

Možda film i neće dobiti najbolje kritike, no za mene, filmovi koji imaju moć prouzrokovati ovakvu paletu intenzivnih emocija, filmovi koji mogu istinski šokirati... Pa što li je umjetnost nego to? Ravnodušnost sigurno nije. Filmove ne dijelim na dobre i loše. Dijelim ih na one koje pamtim i zaboravljam. Mnoštvo dobrih filmova, a još više lošijih sam pogledala, a danas o njima ne bih znala sročiti dvije rečenice. Nešto je manje onih koje pamtim, a vjerujem da je Chien jedan od njih.

U subotu su se raščistili oblaci, a ja sam s nestrpljenjem čekala novu večer festivala koji se vratio na Bačvice. Danas je na repertuaru bio talijanski mjuzikl Ammore e malavita. Film je bio savršen izbor za subotnju večer. Lagan, zabavan, duhovit i topao, sa odličnom glazbenom podlogom, bio je savršena uvertira za zabavu koja je slijedila nakon. Moram reći da me iznenadio broj ljudi koji se shrlio na Bačvice. Svaka do zadnje stolice bila je zauzeta, a ljudi su sjedili i naokolo, po zidićima, klupicama i na travi. Večer se nastavila pod vijezdama, uz zvukove Saturday night fevera i nasmiješenih lica.

Ovdje nema nikakvih VIP djelova koji će odvajati publiku od glumaca i redatelja, već se svi zajedno druže i imaju priliku razgovarati. Tako sam i ja uspjela porazgovarati s onim mladim bračnim parom iz prvog filma i upisati još jedan „prvi put“ u svoju knjižicu „prvih puta“.

Festival mediteranskog filma Split traje do 16. lipnja i najtoplije ga preporučujem svim filmoljupcima. Budi i ti #BFFfestivala jer ove filmove nećeš imati prilike gledati u kinima, a zašto i bi kad ih možeš gledati pod zvijezdanim nebom, u najlipšem gradu na svitu. Raspored filmova možeš pogledati ovdje i izabrati što ti je najinteresantnije. Od 13. do 16.6. u ljetnom kinu Bačvice možeš posjetiti i Addiko zvjezdanu zonu i postati zvijezda dana Mediterana! Uz pantominu objasni svojoj ekipi o kojem se meditaranskom filmu radi i osvoji ulaznice za festival po izboru! A za sve one koji ne stignu na festival, možda i za vas imam dobre vijesti. Kroz projekt Kino Mediteran, Festival se na neki način nastavlja i tokom cijele godine. Kino Mediteran je projekt revitalizacije kina u Dalmaciji čiji je glavni cilj oživiti kino dvorane i dovesti filmske programe u manje sredine gdje su kina odavno zatvorena. Pa ukoliko se ovo ljeto nađete na nekom dalmatinskom otoku, da znate i da tamo postoji ljetno kino.

Rutina, koliko god sigurna, poznata i topla, može biti po život opasna, ljudi moji. I to najozbiljnije tvrdim.

Napravi nešto drugačije, pričaj s nepoznatom osobom, odi na koncert benda kojeg nikad nisi čuo, jedi lijevom rukom, upoznaj porno glumce... Ma napravi što god iskače od tvoga „normalnoga“. I moram biti malo patetična, jer patetika je poetika - živ si samo dok se mijenjaš i učiš nove stvari. Kada si posljednji puta napravio nešto po prvi puta?

O autorici:

Najviše volim pisati o svome najdražem hobiju- putovanjima.  Ne mom blogu Curious Journeylist nećete naći klasične putopise budući da mi je samoj dosadno čitati o atrakcijama, a kamo li pisati o njima. Volim pisati o  iskustvima, ljudima, davati praktične savjete oko određene destinacije te načine kako uštedjeti na putovanjima ili kako putovati bez agencije. Pratiti me možete na blogu, FB i Instagramu.