"Nije prirodno da ljudi ne vole svoju domovinu, kao što je neki sada ne vole", kaže Karamarko. Iako zapravo nije bilo prirodno to kako je HDZ volio svoju domovinu.
"Nema toga koji se može natjecati s nama i sa mnom osobno u ljubavi prema Hrvatskoj. Neću dopustiti da itko bude veći od mene kad se radi o ljubavi prema Hrvatskoj", izjavio je Ivo Sanader 2004. godine.
Tako je to izgledalo kad je zadnji puta šef HDZ-a govorio o ljubavi prema Hrvatskoj.
Pa ipak, Tomislav Karamarko svejedno ne odustaje.
"Vjerujem da će za generaciju dvije svi ljudi napokon voljeti svoju domovinu", kazao je ovoga tjedna na obljetnici HDZ-a u Kutini. "Nije prirodno da ljudi ne vole svoju domovinu, kao što je neki sada ne vole".
Lijepo je to Karamarko sročio.
Međutim, ono što u cijeloj ovoj priči jedino nije prirodno jest način na koji je HDZ volio domovinu. Bila je to neprirodna, pomalo nastrana, pa i sadistička ljubav. Sebična i okrutna. Bezobzirna i bezobrazna. Svakako isključiva i nedostupna svima.
Ali zato veoma burna.
Cijena ljubavi
Neki su se čak potrudili i novčano izraziti tu ljubav koju je Ivo Sanader na čelu HDZ-a osjećao prema Hrvatskoj. Spominje se svota od 80 milijardi kuna. Bila je to, dakle, golema ljubav s kojom se - imao je Sanader pravo - doista nitko nije mogao natjecati.
Stoga je posve logično, uzevši u obzir svotu o kojoj se radilo, da Sanader nije dopustio da u ljubavi prema Hrvatskoj "itko bude veći od njega".
O kakvoj onda ljubavi govori Tomislav Karamarko?
O platonskoj ljubavi? O romantičarskoj ljubavi? O tinejdžerskoj zanesenosti? O slijepoj ljubavi? O ljubavi kakvu propovijedaju šatoraši, tešku ovoga puta "samo" 20 milijardi kuna godišnje kroz povlastice i privilegije?
Nudi li Karamarko nesputanu, hipijevsku ljubav gdje svatko voli kako i koliko hoće? Ili pak orvelovsku, strogo dirigiranu ljubav koja ne dozvoljava izbor i slijedi smjernice jednog vođe i jedne partije?
U protekla dva desetljeća razvili smo uvjetovani refleks koji nas tjera da se, čim HDZ spomene ljubav prema domovini, automatski hvatamo za džep. Sada kad u tom džepu nema više ništa, moći ćemo tek nemoćno dići ruke u samoobrani.
I prepustiti se.
Otvorio dušu
I taman kad smo pomislili da će se šef HDZ-a pred izbore malo više orijentirati prema gospodarstvu i konkretnim predizbornim temama, on nije izdržao da ne otvori dušu pred kutinskim hadezeovcima i održi još jednu lekciju iz domoljublja.
Ponovno je, kao i mnogo puta dosad, optužio svoje kritičare i protivnike da ne vole Hrvatsku, progres se očitovao jedino u tome što ih ovom prilikom nije optužio za mržnju prema Hrvatskoj. Više za "animozitet, distancu i cinizam".
Dok HDZ koji Hrvatsku voli punim plućima. Iskreno i bez ograda.
Nažalost, Karamarko nam još uvijek ne objašnjava kakvu Hrvatsku moramo voljeti, osim što nas konstantno plaši Franjom Tuđmanom, niti kako tu Hrvatsku moramo voljeti, osim što se podrazumijeva da je prvi preduvjet glasanje za HDZ, ali je ustrajao na tome da podijeli društvo na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku.
Iako se na jednoj strani nalaze oni koji su Hrvatsku opljačkali, osramotili, devastirali i ponizili, a na drugoj svi oni koji se s time nisu željeli složiti. Glas za HDZ je, po Karamarku, glas za ljubav prema Hrvatskoj. Glas protiv HDZ-a, glas je za "animozitet, distancu i cinizam".
E to se zove emotivna ucjena.
Samo jedna ljubav
No, ako je dosad patriotizam služio kao posljednje utočište partijskim huljama, kriminalcima, pljačkašima, korupcionašima i pretvorbenim tajkunima, sada se pretvara u utočište istinskih romantičara.
Onih koji su predani ljubavi. I priznaju samo jednu vrstu ljubavi.
Pa kad Karamarko najavljuje da će za generaciju ili dvije svi ljudi napokon voljeti svoju domovinu, možemo se jedino nadati da je neće voljeti kao što su je voljeli neki šefovi HDZ-a i mnogi hadezeovci.
