Hoće mi život zaista prestati kada se udam i rodim dijete?

Sve se više mojih prijateljica i poznanica zaručuje i vjenčava. Kad god dođem negdje na kavu, priča se kako se netko nedavno vjenčao, kako je osoba trudna ili je već rodila. Sve mi je to super jer sve to želim i ja, ali sve češće iz priča možete razaznati kako kad se jednom udate, a još pogotovo ako rodite i dijete – vaš život je gotov. Zašto to kažem? Zbog različitih floskula iz nastavka koje znam čuti od ljudi koji imaju obitelj.

Nakon vjenčanja putovanja i izlasci s prijateljicama odlaze u zaborav

Stvarno? Malo, malo negdje na feedu vidim fotku na kojoj piše nešto tipa Ne troši novac na vjenačnje, idi putovati. Mislila sam da, nakon što potpišeš taj papir, pred Bogom kažeš da i do jutra to proslaviš sa svojim najmilijima, sve se nastavlja kao i prije tog dana. I dalje se budite u isto vrijeme, i dalje idete svatko na svoj posao, i dalje jedete istu hranu, i dalje vodite ljubav, gledate filmove navečer, tuširate se zajedno, zaspete na kauču.

Mislila sam i da supružnici putuju kao i prije, znači ovisno o financijskoj situaciji – jednom ćeš se zadovoljiti putem u Novi Sad, a jednom ćeš posjetiti Bali jer želiš na Bali već godinama i štedio si za to.

Također sam mislila da je normalno otići na kavu s prijateljicama kad se to dogovoriš, kao i da se svi zajedno družite – vi kao supružnici, oni koji već imaju djecu, kao i oni koji još nisu vjenčani.

A onda ljudi kažu ne, ne, ne, kad se jednom vjenčaš – sve se promijeni.

Nisam vjenčana, ali ne vjerujem u to.

Vjerujem u to da dvoje ljudi nekad rade kompromise za koje su prije rekli da nikad ne bi.

Vjerujem da mišljenja tih dvoje ljudi nekad dođu na raskršće i jednostavno ne mogu ići u istom smjeru.

Vjerujem da postoje dani kad bi se tih dvoje ljudi najradije stjerali u tri lijepe i svatko otišao svojim putem.

Vjerujem da postoje dani kad se dvoje ljudi zapita jesu li mogli napraviti išta bolje.

Vjerujem da je sve to brak, bilo da je riječ o službenom braku ili onome kad s osobom živiš 10 godina, ali nemate papir gdje si se potpisao njegovim prezimenom ili na svoje dodao njegovo.

Kad rodiš dijete, zaboravi na društveni i intimni život

Ne znam kakva ću biti mama, ali toliko se gluposti svakodnevno naslušam da ne znam kako je moja mama uspjela prije 23 i pol godine roditi dijete, pa onda dvije godine kasnije još jedno dijete, i odgajala nas bez dadilje, a i dalje se družila s prijateljicama.

Jedni kažu da, kad rodiš dijete, tvoje je dijete centar svijeta i ono otad spava između tebe i muža, a ponekad muž mora otići u boravak na kauč kako biste ti i dijete imali komociju.

Ako ovo napravim kad rodim, molim da mi udari šamar netko od ljudi koji će čitati ovaj tekst, a družimo se privatno.

Za dijete postoji kinderbet, koliko god me možda netko zbog toga prozove potencijalnom nemajkom.

Druga stvar je društveni život.

Kažu neke žene da, kad rodiš, nema više izlazaka na kave, manikure, pedikure, nema izlazaka do pet ujutro, nema masaža, nema odlazaka na putovanja kad bi ti htio, OBAVEZNO moraš unajmiti dadilju ako baka servis ne može reagirati na tvoje potrebe.

Mislila sam da, kad razmišljaš o djetetu, svjestan si da dolazi jedno (dva, tri ili više) biće u tvoj život koji će zahtijevati tvoju pažnju, ali zato ga i rađaš, zar ne?!

Logično mi je da ću budžet koji sam dosad imala za robu i pizdarije za kuću, rasporediti za pelene, igračke za djecu, bočice i dude. 

Logično mi je da ću uzet svoje dijete u kolica i otići u trgovinu pokupovati sve namirnice za ručak. Kažu neke mame da to nije dobro jer, znate, dijete će pokupiti neku bakteriju u velikom trgovačkom centru. Ne znam, valjda bi sve bebe najbolje bilo držati u inkubatoru godinu dana nakon rođenja da steknu imunitet.

Logično mi je da ću uzet dijete u kolica i otići na kavu s prijateljicama. I s mužem. I sa zajedničkim prijateljima.

Logično mi je da ne mogu ostaviti dijete da se brine samo o sebi, a mi ćemo ići van, opijat se do 5 ujutro pa sutradan umirati od mamurluka.

Logično mi je da će mi dijete cmakati sve moje prijateljice. I moja mama. I baka. I sva rodbina koja dođe.

Logično mi je i da ćemo ponekad dijete ostaviti kod jedne od baka, otići na druženje kod prijatelja  i vratiti se kući u sitne sate.  

A onda ljudi kažu ne, ne, ne, kad jednom rodiš – sve se promijeni.

Kao što sam rekla, ja nisam vjenčana i nemam djece, ali oko nas je mnoštvo primjera gdje možemo vidjeti da brak i dijete znače odricanje, ali svako odricanje ima cilj kojemu zajednički težite.

Dođe do trenutaka u kojima se lome koplja i gdje vi vidite koliko je vaš odnos snažan. Jedan od primjera je Tena.

Tena se rodila prije dvije i pol godine. Bila je zdravo dijete na svakom ginekološkom pregledu do sedmog mjeseca trudnoće. Tad su krenule komplikacije. Nakon što se rodila, utvrđeno je da ima oštećenje kralježnice i da neće moći hodati. Tu je krenula borba – borba majke, oca, borba djeteta. S dijagnozom spinom bifidom Tena živi već treću godinu zaredom, ima jako malo refleksa u nogama, ali doktori misle da će ju uspjeti kroz koju godinu vertikalizirati. Tena je drugi najveći borac kojeg poznajem. Znate tko je prvi? Njena mama!

Tenina mama svakodnevno pet puta dnevno pritišće Teni refleksne točke. Prvih nekoliko mjeseci slušala je kako joj dijete urliče i gledala grimase na licu koje pokazuju bol. Svako malo vozi ju u bolnicu na vježbe, na preglede i svaki im je dan svojevrsni izazov.

Tenina je mama prije sedam i pol mjeseci rodila drugo dijete. Potpuno zdravo. Dijete koje je nekoliko mjeseci imalo grčeve, pa su rasli zubići i sve onako kako treba ići, što iziskuje veliku brigu i crpi snagu samo po sebi.

Tenina mama nikada nije rekla da joj je teško. Sigurna sam da ne da joj je teško – preteško joj je. Ali iz njenih usta to nikad nećete čuti. Njen muž odigrao je jako veliku ulogu u razvoju cijele situacije i pokazao da je brak ljepota, ali i muka. U trenucima najveće boli, uvidjeli su koliko su zapravo povezani, koliko ih je dana situacija još više povezala i kako su brak, ali i djeca, prije svega – blagoslov.

I znate što? S Tenom, njenom mamom i sekom redovno šetamo po gradu, ljubimo se, grlimo, pijemo čaj koji Tena napravi u svojoj mini plastičnoj kuhinji, pjevamo Mama voli bebu, brojimo s njom do 10. Njeni mama i tata dolaze na sva naša zajednička druženja – nekad s curama, nekad bez. On joj je za godišnjicu uzeo poklon bon da ode na nokte. On navečer pričuva djecu dok ona ode u teretanu da se malo ispuše.

Mislila sam da su vjenčanje i djeca dar. 

A onda ljudi kažu ne, ne, ne, kad se jednom udaš i rodiš – sve se promijeni.

Ja vidim drugačije primjere. I jedva čekam obje spomenute stavke u svome životu jer na divnim primjerima vidim koliko ti život nakon toga postane bogatiji.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Ivu Mikić pratiti možete na njenom blogu 'Gingeraj', te na Instagramu i Facebooku.