Iako vjerujem da vjenčanje povezuje ljude, nama ne treba papir da bi se osjećali sigurni u svojoj sad već gotovo 10-godišnjoj zajednici punoj ljubavi i poštovanja
Hoće li me vjenčani list spasiti i je li on uistinu garancija ljubavi
Obožavam ići na vjenčanja. Volim i gulaš i janjetinu i seljačke pjesme. Malo mi je glupo ono skidanje podvezice i kupnja mlade, baca me u šiz i mahanje hrvatskom zastavom, ali generalno me sva ta gungula strašno veseli. Lijepo mi je vidjeti dvoje koji se vole pa da se i žene. Ne smeta me ni kada mlada ima trbuh do zuba jer, šta, pa i to je dokaz da su se valjda voljeli. Obožavam ići na svadbe, ali - tuđe.
Jednostavno ne vidim razlog zašto bi neka žena udajom trebala mijenjati ili dodavati tuđe prezime i zašto je to kao normalno, a jako čudno kada to napravi i muškarac?
Oko mene su svi koliko-toliko podnosili što sam u divljem braku sve dok nismo objavili da čekamo dijete, a onda je nastala frka i strka. Kad ćete se ženiti? Kako misliš nećete, a čije će prezime nositi dijete? A tatino...a problemi s papirima. Pa šta ćeš ti imati različito prezime, pa šta ako on sad ode...Sto pedeset pitanja, a mene niti jedno od njih nije mučilo. Jednostavno mi nije padalo na pamet da se udajem trudna.
Zašto bi žena trebala mijenjati ili dodavati prezime?
Ni najmanje mi ne smeta kod drugih, ali ja baš neću. S druge strane, nikada mi ozbiljnije nije palo niti napamet da mijenjam prezime. Baš me briga. Super mi je ovo moje koje imam od rođenja i o kojem svaka šuša ima mišljenje i baš svatko si daje za pravo da me pita jesam li u rodu s ovim ili s onim. To je jedini feminizam koji ozbiljno njegujem. Jednostavno ne vidim razlog zašto bi neka žena udajom trebala mijenjati ili dodavati tuđe prezime i zašto je to kao normalno, a jako čudno kada to napravi i muškarac.
Dio oko papira i djetetovog prezimena me niti najmanje nije mučio jer se cijela birokracija oko našeg nevjenčanja svela na dva, možda malo neugodna, ali zapravo logična pitanja. Priznajete li vi ovo dijete i dopuštate li da nosi vaše prezime, pitala je službenica mog nezakonitog pri upisu djeteta. Sve ostalo pri upisu je isto kao i za bilo koje dijete u ovoj zemlji. Dakle, svi koji kažu da se žene jer ne žele imati probleme s papirima - muljaju.
Vjenčani list nije garancija sreće
Druga stvar koju me, opet logično, pitala brižna mi majka. A šta ako on sad ode? Kad to točno, nakon šest godina zajedničkog života, dijeljenja financija, nakon obiteljskih bolesti koje smo zajedno pregrmjeli, nakon otkaza, promjene poslova, nakon niza uspona i padova koje smo, eto, preživjeli pa da sad ode jer smo dobili dugo željeno dijete...Hm, pa ako i ode onda sam ga valjda krivo procijenila. Onda nije ni vrijedan da bude dio obitelji, zar ne?
Hoće li me od takvog čovjeka spasiti vjenčani list i je li on uistinu garancija ljubavi, vjernosti i sreće do kraja života. Ja mislim da nije. Da se razumijemo ne propagiram ja priču o tome kako su ovi ili oni sretni ili nesretni zato što jesu ili nisu u braku, ali definitivno ne mislim da će 'uzimam' ili 'da' kod matičara ili svećenika te pijani tulum za strica iz šestog koljena biti garancija uspjeha niti da je moj ili bilo čiji divlji brak garancija neuspjeha.
Duboko vjerujem da sam čin vjenčanja povezuje ljude, daje nekakav osjećaj sigurnosti kao kada u katastar upišete da ste vlasnici stana, a zapravo još 28 godina otplaćujete kredit. Možda ga jednom nećete moći otplaćivati, ali sada kad pod poljem vlasnik ili suprug piše neko ime, čovjek ima taj osjećaj sigurnosti. Veći nego prije potpisa. U to ne sumnjam.
Da se razumijemo ne propagiram ja priču o tome kako su ovi ili oni sretni ili nesretni zato što jesu ili nisu u braku, ali definitivno ne mislim da će 'uzimam' ili 'da' kod matičara ili svećenika te pijani tulum za strica iz šestog koljena biti garancija uspjeha niti da je moj ili bilo čiji divlji brak garancija neuspjeha
I sad kada ja sve to tako lijepo mislim ostaje pitanje zašto se nisam udala? I što će o tome jednom misliti naše dijete? Ja vjerujem da neće misliti ništa i da će ga biti baš briga. Bez obzira što ja sad tu pišem javit će se neka mudra glava koja će zaključiti nešto svoje, a živo me zanima koliko će minuta proteći dok netko ne zaključi da me on jednostavno neće. Sigurno nije žena ta koja nešto hoće ili neće. Mislim da svi koji su mi bitni znaju koliko mrzim ići u shopping (da, istina je čak mi i ovaj nevjenčani to priznaje), mrzim haljine, u vjenčanici se nisam vidjela ni s 13 godina, a apsolutno me boli ona stvar koje će boje biti cvijeće, svijeća ili stolnjak na bilo kojem vjenčanju.
Preneorganizirana sam da organiziram i kavu s najboljom prijateljicom, a opet dovoljno žena da ne bih mogla nekome samo tako prepustiti vlastito vjenčanje. Pa onda kada i pomislim na vjenčanje odmah se naživciram koliko članova svoje obitelji ima moj 'muž' i baš svi sa svima razgovaraju pa ih se sve treba i pozvati. Iživciram se i na temu tko će i što pjevati, a bome me nasekira i njegova teorija kako će on na svadbu doći u starkama. Uglavnom, kad sve to zbrojim i oduzmem mislim da je nama ovako baš lijepo. Ne treba nam papir da bi se osjećali sigurni u svojoj sad već gotovo 10-godišnjoj zajednici punoj ljubavi i poštovanja, ne utvaramo si da će narednih xy godina teći med i mlijeko, slavimo svoje godišnjice, a i uštedjeli smo na slanju pozivnica. Niti je moj dečko/muž zbog toga manje suprug i lošiji otac, niti bi ja počela peglati samo zato što bi ušli u brak.
A ja ću se i dalje veseliti vjenčanjima samo ne vidim sebe tako skoro u glavnoj ulozi na takvoj zabavi. Osim na šanku.