Čekam u redu prošli tjedan. Ništa posebno, jedan od onih redova u državnim službama za koje znaš da dolaziš pred kraj radnog vremena kako bi red bio što kraći, a ti izgubio što manje vremena i živaca. Situacija 5 do 12, skoro. Pozvali su me da je uskoro moj red, stojim ispred vrata, samo što nisam, a u tom trenu ulazi žena od kojih 60-ak godina, isprepadana i viče neko muško ime.

Nije takvo niti mjesto, niti vrijeme, jer žena je na rubu plača, a meni se odjednom grli tu nepoznatu gospođu. Poznat mi je njen izraz lica. Okreće se oko sebe, ugleda supruga i okreće se prema meni: “Znate, dementan je, pa se uvijek bojim da se ne izgubi, svugdje moram ići s njim. Ispričavam se.”

“Starost je jako ružna, znate?”, upita me i nastavlja: “Radiš, trgaš se, i onda kasnije se ovako ni ne sjećaš svega toga, niti dobrog niti lošeg. I ovisiš o nekome. Što bi bilo da mene nema? A ni ja ne mogu dovijeka ovako jer svakim danom je sve teže, a ja sam sve slabija i sve starija.”

Odradila sam što sam morala i krenula prema doma gdje me čekao probni rok za posao, inače bih vjerojatno tumarala besciljno gradom i razmišljala o svemu, pa i o toj gospođi s dementnim suprugom. Prošao je i taj dan i još nekoliko sličnih dana da bih upoznala nekog koga sam ranije prvi put vidjela. Namjerno odvajam termine “upoznati” i “vidjeti” jer mislim da je danas upoznati, ali baš upoznati nekoga postala umjetnost.Prvenstveno jer su i ljudi sami sebi postali misterija, kako bi onda mogli i druge upoznati?

I te caklene oči su me progonile par dana, kao i ona gospođa koja je imala poznati izraz lica. Vrijeme koje je prošlo bilo je dovoljno da uvidim da se te oči zbilja cakle uvijek tako, bez obzira na dan, sat i situaciju.

Došla sam do svojih na ručak, sjela na “svoje”  mjesto i krenula jesti. Nije joj bio dobar dan, ma koliko se mi oko nje trudili. U jednom trenu Deda se sjeo pred nju i pitao je: “Jesam li ti lijep? Vidi, ošišao sam se samo za tebe.”Prestala sam jesti u tom trenu i krenula promatrati njene caklene djetinje oči koje ga možda prepoznaju, a možda ne, ovisi o danu.

Progutala sam knedlu i prebacila pogled na izraz lica identičan onoj gospođi iz reda. Izraz lica koji ledi krv u žilama jer u njemu je pomiješano sve, i racionalno i emocionalno. S jedne strane stola bespomoćan djetinji i nevin pogled, a s druge beznadan i razočaran izraz lica. Ni na kraj pameti mi nije bilo nastaviti s ručkom jer jedino što sam mogla jesti u tom trenutku bile su suze koje su mi se kasnije slijevale niz obraze. Poznajem osjećaj napuštanja, smrti bliskih i razočaranja, ali ovo što svaki tjedan gledam za obiteljskim stolom boli više od svega zajedno.

Danas mi je nemoguće zamisliti da sam s nekim prijatelj od osnovne škole ili da sam s nekim u odnosu do kraja života, pa ipak, kod kuće imam par najboljih i najdugotrajnijih prijatelja i ljubavnika koje poznajem. Samo što je jedan od njih sve manje toga svjestan, a drugi je i presvjestan, ali ju svejedno pita jednakim žarom je li joj lijep kao što ju je to pitao prije 60 godina kad bi izlazili u kino ili na plesnjake.

Do idućeg puta, čuvajte svoj sjaj u očima.

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.