Godine vam, znate, nisu važne, odnosno: Igi gašta farba gašta

Antipatičan s dvadeset i devet godina

Ovaj tjedan obilježit će činjenica da ću postati godinu stariji. I za razliku od nekih, činjenica da ću se približiti četrdesetoj godini nimalo me ne smeta.

Trideset i devet godina je sasvim dobra brojka, iduće godine će se taj broj malo zaokružiti pa će doći i ta četrdeseta godina. Nemam apsolutno nikakav problem s godinama mada sam upoznao neke kojima je ta brojka izuzetno bitna.

Bitna toliko da su time jako opterećeni. Točnije – one su opterećene.

Nisam siguran je li to baš uvijek tako, ali imam osjećaj da su žene ipak nešto osjetljivije na tu temu, ali ne mora to biti pravilo.

Uvijek ima onih iznimki koje ne potvrđuju pravilo. Ili obrnuto. Ne znam…star sam…nebitno.

Prije nešto više od mjesec dana bio sam vani, gomila ljudi i blizu nas je bila neka ekipa koja je slavila rođendan.

Obljetnicu je slavila jedna vrlo antipatična dvadeset i devetogodišnjakinja.

Čak i pomalo iritantna.

Uobičajeno je moj prag prema iritantnom i antipatičnom ekstremno visok budući da radim s ljudima. Mnogo i vrlo često. Na poslu susrećem na stotine ljudi i u potpunosti sam svjestan da smo svi drugačiji i kako nas ima svakakvih.

Upravo je ta različitost nešto što nas čini toliko jedinstvenima i drugačijima. I to je super.

I nemam nikakvih problema s tim i mogu podnijeti i tolerirati svašta.

Čovjek se kroz godine navikne na neke stvari. Ignorira, ne zarezuje, ogugla na pojedince.

Ok, ak' je njima dobro i meni je. Sve u redu. Ok smo si.

Ne volim etiketirati ljude i govoriti kako je netko ovakav ili onakav jer sam uglavnom indolentan po tom pitanju i poštujem svačiji izbor, ali imam pravo na svoje mišljenje i osobni dojam. Smijem biti subjektivan – i da – dotična je bila antipatična i iritantna jer je od svoje prve proslave (od ukupno četiri) tridesetog rođendana napravila cirkus.

Da, prva proslava od četiri, a dobio sam čak i objašnjenje zašto četiri proslave mada sam mogao živjeti i bez te informacije i objašnjenja, ali bio sam primoran slušati.

Na stranu cjelokupna scenografija i rekviziti u obliku kruna, lenti, trubica, kapica, šeširića, ogrlica, pojaseva…

Iskreno – za neke stvari nisam ni znao da se mogu kupiti, ali tko mi je kriv kad sam star i što mi je 39, a ne 30. Meni su baloni domet, ali…

Nema veze što se ona željela nakititi cjelokupnim asortimanom nekog „finally 30 years old“ dućana koji se baš odlučio prebaciti na one starije od pedeset pa su imali totalnu rasprodaju zbog promjene asortimana i slavljenica je kupila sve što je bilo u dućanu.

Nema veze.

Uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii - jebote

Ima veze što je sa svojim cjelokupnim društvom bila osamdeset decibela glasnija od onog što možeš slušati, a da ne bude iritantno. Kad još glasnoći dodaš i sadržaj koji je bio sve, a samo ne primjeren, a o količini psovki da ne govorim – ispunio si sve uvjete kako biti antipatičan i iritantan. Fakat jesi.

Nije mi jasna ta potreba mladih da se međusobno oslovljavaju sa kujo, kučko, glupačo, pizdačo…, ali uz onaj fini, pristojni i slatki ton. Ne kužim. Zaista ne.

Uz sve to i jebote. Jebote, koliko su oni puta iskoristili jebote. Nema rečenice, jednostavne ili složene, zavisne ili nezavisne bez jebote.

I meni se neki put omakne jebote led – to mi je poštapalica, ali ove k'o da su na normi po izgovorenom jebote.

Još su mi manje bili jasni - odnosno bili su mi nejasni pripadnici njezina stada koji su imali živaca za nešto što bi se moglo opisati kao frendovsko/slavljenički mobing u najgorem moguće obiliku. Slavljenica je bila koncentrat zločeste samoljubljive domine.

To je otprilike izgledalo ovako:

-ajmo se narihtat za jednu spontanu fotku-klik-pa onda vrisak-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

(trajanje uiii-a oko desetak sekundi)

-ajmo staviti šeširiće na glavu-jesu-pa onda vrisak-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-ajmo se pofotkat da svi gledamo u desnu stranu-klik-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-ajmo svi popit malo Jegera iz boce koju nosimo sa sobom-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-ajmo se pofotkat da svi gledamo u lijevu stranu-klik-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-ajmo sad svi meni pjevat Happy Birthday-red pjesme pa red uia-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-ajmo sad pofotkat lente-klik-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-za deset minuta će torta-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-ajmo se pofotkat da svi gledamo prema gore-klik-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

-ajmo sad spontani pljesak-klap/klap/klap-uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

(da, fakat je bilo – „ajmo sad spontani pljesak“)

WTF?!

Uiiii.

I tako u nedogled. To je trajalo i trajalo.

I trajalo.

Drugi ljudi koji su to sve gledali su ih već pomalo počeli sprdati, ali uiiiiiiiiiii ekipa na čelu sa slavljeničkom diktatoricom ne posustaje.

Pa dobro koji klinac???? Da mene tako neki frend maltretira na rođendan i odlučuje kad ću pljeskat, kad ću se smijat, kad ću vrištat, kad ću se slikat - poslao bih ga negdje i pokupio se doma. Znam sjediti i doma. U miru. Uz pivo i kiki riki.

Ustvari to i nije moguće jer nitko od mojih frendova na rođendan ne brije baš tak' jako, a i ako se dogodi taj prvi put, ozbiljno ću preispitati naše prijateljstvo jer za uiiii rođendane nemam strpljenja. Nula. Zero.

Čovječe, kako ih je ona maltretirala, pomno je bila isplanirana svaka minuta, svaka sekunda i stado je moralo raditi sve što je slavljenica poželjela uz neizostavni vrisak oduševljenja.

Teško mi je objasniti taj UI vrisak, ali pokušajte sami viknuti uiiiiiiiiiiiiiiiiiii.

Ne pali baš ako to radiš u sebi pa probaj onako – s pola glasa.

Jesus, imam osjećaj da te upravo sada čujem i svaki put se naježim na taj UI.

Ovaj tren sam se sjetio što najbolje opisuje ovu ekipu i famozni UI.

Kad ulovite vremena, pogledajte osmu epizodu četvrte sezone „How I Met Your Mother“.

Sve će vam biti jasno.

Uiiiiiiiiiiiiii.

U bedu s dvadeset i devet godina

Postoje i oni koji nisu baš tako euforični oko tridesetog rođendana.

Imam jednu poznanicu koja je bila strahovito tužna zbog činjenice da će uskoro navršiti trideset. Onak', baš je bila ozbiljno u bedu i na sam spomen rođendana, a na zafrkancije na račun kako će sada postati stara i imati će puuuuuunih trideset godina ona bi se snuždila.

Jasno je davala do znanja kako do njezinog tridesetog rođendana ima još osamnaest dana, četrnaest sati i dvadeset i osam minuta i neka joj ne kvarimo trenutnu sreću.

Sreću?

Tugu?

Ha?

Ni ova situacija mi baš nije bila skroz jasna jer ne kužim čemu tolika drama oko rođendana. Da, ljudi stare. Taj proces starenja započinje trenutkom rođenja i nakon tvog prvotnog kmečanja i suza radosnica tvojih roditelja to sve skupa kreće.

Zarolao se tvoj životni ciklus.

Ljudi dožive svoj dvadeseti, trideseti, pedeseti…osamdeseti rođendan.

On će doći i protiv toga ne možeš. Nema te sile ili čarolije koja će zaustaviti starenje i godine. Na stranu cijeli ceh plastičnih kirurga i zahvati koji ti omogućuju da malo ublažiš simptome starenja, ali đabe sve to skupa. Umjetne sise na šezdesetogodišnjakinji ne izgledaju ok.

Može se i zategnuti koža lica, možeš i isisati višak masnoće…sve se može, ali ruke su te koje otkrivaju.

Na rukama se godine najbolje vide i ne možeš na rukama sakriti godine, stoga – keep calm.

Naravno da smo ju provocirali zbog rođendana na sve moguće načine. Od toga kako proslava tridesetog mora biti spektakularna jer ne slavi se trideseti svake godine pa do toga kako sad ima trideset godina i ulazi u jednu posebnu fazu života.

Zrelu, jako odraslu…i kako više ništa neće biti kao prije.

Ona je brutalno pizdila, a mi joj nismo dali živjeti. Kad se sjetim danas, možda smo i malo pretjerali, ali fakat je bila smiješna s tim pretjerivanjem oko toga kako ona ima trideset godina odnosno kako ne želi imati trideset godina i s velikim žaljenjem taj trideseti ipak dolazi.

Joj, daj me nemoj?

Fakat mi nije jasno što će se toliko drastično promijeniti kad napuniš trideset u odnosu na sadašnjih dvadeset i devet. Kaj?

Narast će ti rogovi, krila…dobit ćeš preko noći gomilu bora, objesit će ti se guzica, sise…kaj?

Čemu tolika drama oko toga?

Zaista ne vidim niti jedan jedini opravdani razlog da moraš bit u bedu zato kaj si godinu dana starija. Ne vidim. I točka.

Ne drami, ne pretjeruj, prihvati

I sretan ti trideseti rođendan.

Uiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii.

Grintavi i nervozni starci i baba od čet'ri banke

Na tragu ovih dijametralno suprotnih prihvaćanja tridesete godine, ja bih vjerojatno zbog svog trideset i devetog rođendana trebao biti ili u suludoj euforiji ili u teškoj depresiji.

Malo su mi pomiješani osjećaji oko toga kako dočekati i proslaviti.

Tješi me činjenica da nije okrugli pa onda valjda ne moraš biti ekstreman ni na jedan način. Mogu po svom. I hoću.

Godine zaista nisu važne, bitno je kako se osjećaš. Većina je ipak u glavi, duhu, pogledu na život. Poznajem neke ljude koji su „jako“ stari.

Imaju već više od pedeset i pet, ali u glavi, načinu razmišljanja, ponašanju su puno puno mlađi.

Ima i onih koji imaju trideset i neku pa se ponašaju k'o grintavi i nervozni starci od sedamdeset. I takvih ima.

Svjestan sam i ja da više nemam dvadeset, a ni trideset nego skoro četrdeset.

Sjećam se i razdoblja kad smo u razgovoru koristili: „ma znaš, ona ti je stara baba, ima već čet'ri banke“.

Jebote led, baba ima čet'ri banke. Sad kad mi netko kaže da baba ima čet'ri banke, prva asocijacija mi je – ma daj, pa to je mlada ženska.

Čovječe, skoro pa moja generacija.

Po tome ja sam neki stari lik od čet'ri banke. Ti ja dam starca…jesus.

Došao sam u godine kad shvaćam kako su moji starci u devedeset posto slučajeva bili u pravu kad su mi držali predavanja, k'o što ja sada držim predavanja svojim klinkama i svaki put uvene nešto u meni kad održim predavanje, ali zato roditelji postoje.

Meni su moji u tom „predavanje“ trenutku beskrajno išli na živce, ali su bili u pravu.

Fakat jesu.

I znam da će sad najsretnija bit moja stara koja će likovat nad ove zadnje dvije rečenice, ali ću opet i dobit' porciju predavanja jer ona nije „stara“. Bok mama…

Godine nas ne bi trebale definirati i stavljati u neke kalupe, obrasce ponašanja jer godine su samo broj i podjednako se dobro možemo osjećati s dvadeset i s pedeset. Ili s trideset i devet.

Možemo se osjećati i podjednako loše jer stvar je izbora. Moja deviza je ako se već nešto dogodi što te izbaci iz takta, a nemaš nikakav utjecaj na to, onda je bolje izabrati – ne živcirati se. Živciranjem ionako ništa ne možeš promijeniti pa bolje onda „keep calm“ pristup koji iz takta izbaci moju ženu jer ona ponekad totalno poludi kako ja mogu biti flegma na neke stvari. Da se razumijemo, nije ona živčana, ali je već prešla četrdesetu.

Ovo „prešla četrdesetu“ sam napisao skroz tiho. Pst, nek' ovo ostane tajna.

Igi gašta farba gašta, namišta se pune pomješa

Bez obzira koji nam datum rođenja piše na rodnom listu ili koliko svjećica svake godine pušemo na torti, ono što ne bi trebalo dopustiti je upravo to ukalupljivanje.

Zaista nema nikakvog razloga da se ne opustiš, uživaš pa i ljutiš ako treba jer sve to možeš.

Broj godina te ne tjera na to budeš smrtno ozbiljan i uvijek namrgođenog lica.

Ništa te ne tjera na to.

To ako napuniš trideset ili četrdeset godina ne znači da moraš biti uštogljen i hodati svijetom k'o da imaš metlu u guzici. Ponašati se tako da te nitko ne voli. Ne moraš.

Godine svakako donose i neku odgovornost. Pogotovo ako su u kombinaciji s roditeljskom ulogom.

Godine donose i određenu dozu ozbiljnosti, ali to ne znači da taj strogi film moraš furati baš cijeli dan, uvijek i u svim segmentima.

Keep calm. Opusti se.

Ne smijemo nikad zaboraviti ponekad biti i dijete. To je ono što nas i dalje drži mladima bez obzira na godine. Na to me ponovno podsjetila i samo potvrdila taj neki moj „state of mind“, moja petogodišnja kćer.

Imala je neku fazu prije par tjedana kad je danima pjevala neku pjesmicu i nije prestajala.

Od jutra do navečer. Samo je pjevala: „igi gašta, farba gašta, namišta se pune pomješa“.

Kako bi rekao moj frend Senan iz Sarajeva – „niđe veze“.

I bogme nema apsolutno nikakve logike. Ne mo'š ulovit ovu pjesmicu ni za glavu ni za rep. Ko? Kaj? Čega? Farba kaj? Ko se pomješa?

Razgovarali smo s njom, pokušali izvući iz nje neko objašnjenje za ovo, ali mala se nije dala. Rekla je da je to njena pjesmica – i šlus. Ni riječi više.

Jedno poslijepodne je ležala u svom krevetu i pjevala Igi gašta – tako smo mi tu pjesmu nazvali. Preko sat vremena je ležala i pjevala. Srčano, grleno, veselo, jako…bez prestanka.

Sjedio sam u drugoj sobi i slušao ju.

Čovječe – koji je to bio dobar osjećaj, koji dobar trenutak. Ona je bila neopisivo sretna, a i ja sam bio jer sam kroz to njezino pjevanje osjetio kako se osjeća dobro, kako je vesela, bezbrižna, opuštena. Kako je samo dijete koje uživa upravo u tom trenutku i ta neka pozitivna energija koju je širila – bila je zarazna.

I ja sam se osjećao fantastično. Sretno, ponosno, roditeljski dirnuto. Ono, dođe ti da zaplačeš od neke lijepe emocije, a bila ih je gomila u jednom jedinom trenutku samo zbog jedne jedine pjesme.

Apsolutno svi u kući smo znali tu pjesmu, pjevali u autu, pjevali u šetnji…

Gospoja, starije cure, mala, punica, ja.

I onda shvatiš kako takvih trenutaka treba biti što više jer ti oni baš fino napune baterije i daju ti snage za ići dalje i da nema takvih „dječjih“ trenutaka vjerojatno bi sve bilo puno teže.

Zato je bitno pronaći neko svoje „dječje veselje“ koje će ti biti bitno, neki samo tvoj trenutak i koje će te razveseliti.

Bez obzira na godine, ne treba nikada dozvoliti da dijete u tebi odraste.

Čuči u svakom od nas, samo ga treba malo aktivirati i sve će biti puno lakše i ljepše.

I svaki dan i svaki novi rođendan koji dolazi.

Sad žurim, čeka me moja Batman rođendanska torta.

Uživajte, take a break.

Fotografija: Vedran Tolić