Jer ako nekome jutro nije dobro, a ti mu se iskesiš s pretjeranom dozom entuzijazma, nažalost, izglednije je da ćeš mu enormno ići na živce nego to da će mu tvoj entuzijazam popraviti jutro. Ali tako sam naučena i odgojena, to ljubazno pozdravljanje susjeda i slučajnih prolaznika u krugu stana mi je genetski usađeno. Nije to bilo nasilno skupljanje poena kako bi te susjedi poslije hvalili roditeljima kako si uvijek pristojan i pozdravljaš u prolazu, naprosto je bila jedna prirodna reakcija.

Priča mi sestra nekidan o nekoj prekrasnoj djeci iz ulice u kojoj smo i same odrasle, uz one klasične „tako su pristojni, uvijek pozdrave, uvijek pridrže vrata“ susjedske pohvale. „Pa takve smo i mi bile. I još smo uvijek.“, kažem ja njoj i konstatiram da je sve manje takvih ljudi (i djece), a sve više onih koji ti ulazna vrata zatvore pred nosom bez da trepnu.

Na susjede si se mogao osloniti bilo da ti treba par žlica šećera za kavu ili pričuvati dijete na par sati. Točno smo znali u kojem stanu tko živi, tko zaključava vrata (što je bila apsolutna rijetkost), a kod koga ulaziš bez kucanja. Teta s prvog kata je uvijek bila ona koja nam kroz prozor dodaje čašu vode kad ožednimo da se ne bismo morali penjati do petog kata, a susjedi su manje više znali sve jedni o drugima (uključujući i one stvari koje ne želiš da znaju, pa tako u doba kad krenu ozbiljnija partijanja i ruženja, pola zgrade zna kada i kako si doteturao kući). Naravno da su nas nerijetko nervirale te „nadzorna kamera“ babe iz zgrade, ali kad se sve zbroji, oduzme i podvuče crta, ostane sladak okus u ustima. Ja bih ga čak nazvala – sigurnost.

Činjenica da znaš gdje tko živi i gdje kada možeš pokucati i ući, davala ti je nekakvu sigurnost. Činjenica da ako si iz stana otišao bez ključa i po povratku nisi trebao sjediti na stepeništu i čekati satima, već si se uvalio susjedu na ručak i kasnije na kauč, ulijevala je nekakvu sigurnost. Činjenica da je u trenutku kad mi se u stanu dok sam još bila klinka dogodio požar i da mi je taj isti stan bio pun susjeda koji su ga gasili doslovno minutu i pol kasnije, pogotovo je ulijevala sigurnost.

Danas, da bih se osjećala sigurno i da bih znala kako mi u slučaju požara ili poplave neće u vatri ili vodi nestati sve u što sam čitav život ulagala, uplaćujem UNIQA osiguranje imovine. Možda mi neće njihova ekipa provaliti u stan i sanirati požar kad nanjuše dim, ali sam barem mirna jer znam da ću posljedice bezbolnije sanirati, a samim time i bezbrižnije spavati. Od te bezbrižnosti me u ovom slučaju ne dijeli par metara hodnika i jedna vrata, ali nije ni puno kompliciranije od toga – dijeli me nekoliko klikova na UNIQA webu i par stotina kuna godišnje.

Danas ako izletim iz stana bez ključa i po povratku poljubim vrata, nemam kauč u susjedstvu na kojem se mogu ispružiti na par sati, ali imam UNIQA kućnu asistenciju koja mi stoji na raspolaganju 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, spremni da riješe moj problem zaboravljenog ključa, električnog kvara, curenja vode u stan ili nečeg četvrtog. Moram priznati da malo koji susjed može pokriti baš sve te kategorije.

Ne znam je li nas pregazilo vrijeme, ritam života koji se nemoguće ubrzao, stres kojem smo svakodnevno izloženi, a o kojem generacije naših roditelja nisu mogle ni sanjati, jesmo li previše zapeli u raznim sferama virtualnih svjetova i zaboravili na ovaj jedan jedini, dragocjeni, stvarni svijet ili se radi o kombinaciji svega navedenog, ali činjenica je da smo zaboravili biti ljubazni i otvoreni jedni prema drugima.

Jer, budimo realni, nikad ne znaš kakvi se biseri od ljudi skrivaju iza susjednih vrata.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.