Dan kada sam postao „ozbiljan“

Dok ne postaneš roditelj sve je totalno opušteno. Uživaš s boljom polovicom u svim onim malim stvarima koje čovjeka ispunjavaju nekom srećom i unutarnjim zadovoljstvom. Mirom. Sve je ok, sretan si. Ne živiš baš od danas do sutra, ali nekim stvarima se uopće ne opterećuješ. I to je tako super.

Rođenjem prvog djeteta mijenja se apsolutno sve i ništa više nije kao prije. Prinova u obitelji mijenja ti svakodnevicu ne trideset posto, ne pedeset posto nego sto posto. Totalno. Do neprepoznatljivosti, ali na najbolji i najpozitivniji mogući način. Klinci su čudo i promijene te u potpunosti. Postaneš ozbiljan. Da, to je dan kada sam postao ozbiljan. Ne znači to da sam u tom trenu postao baš jako ozbiljan, ono smrtno ozbiljan. Ne, ne.

Infantilni dječarac u meni živi i dalje. Obožavam raditi nepodopštine i danas.

To je ono što me veseli, ali htio/ne htio moraš se ipak malo uozbiljiti. Imaš odgovornost prema djeci, a i moraš biti primjer odnosno trebao bi biti.

Ta nova ozbiljnost me promijenila na način da puno više razmišljam unaprijed. Razmišljam, planiram. Uhvatim sam sebe kako nekim automatizmom po osamdeset i šesti put pokušavam prijeći level, igram Candy Crush na mobitelu, a istovremeno su mi misli u nekim totalno važnim i jako „odraslim“ stvarima. Kombiniram više nego Nick Praskaton. Sjećate li se genijalnog crtića?

Otkako sam se uozbiljio nastojim manje-više sve držati pod kontrolom jer volim stvari držati pod kontrolom. I uglavnom mi to uspijeva. Uglavnom.

Prosinačko ludilo

Hoćeš, nećeš – nekad moraš poludit´. Koliko puta ti se dogodilo da baš tebe pogodi onaj tjedan kada ti apsolutno ništa ne ide od ruke. Gubiš sve konce… Ne samo konce, nego i kompas i kormilo. Takve situacije te dovode do ludila, a volio bi da su simpa.

I ne znaš otkud krenuti. Ne mo´š staviti sve pod kontrolu koliko god da se trudio, a oko tebe još blagdansko ludilo. Pa čovječe – kako preživjeti prosinac?!. Za što se uloviti? Kako pronaći tako potrebiti zen? Koji ti ponekad zaista treba. Pogotovo u prosincu. Za manje od tri tjedna dolazi nam Božić. Obožavam Božić i sve što ide u tom blagdanskom mjesecu, ali od nekih stvari ne mogu pobjeći.

Krenuli su već adventski vikendi i cijela ta blagdanska gungula i svi su nekako prema svemu tomu negativni. One priče o tome kako smo amerikanizirani, kako se izgubila ona prava bit Božića i kako je Božić postao samo jedan konzumeristički blagdan ne priznajem. To mo´š mačku o rep objesit´.

Izabereš ono najviše što ti se sviđa iz ovog „konzumerističkog“ i ovog tradicionalnog. Spojiš najbolje od oba ta svijeta i imaš najbolji mogući Božić na svijetu.

Ove negativne koji u svemu traže nešto što bi mogli pokvariti izbjegavam. Te osobe koje čak i Božić žele pokvariti i prikazati ga u nekom bed svijetlu ne stavljam na postpone. Od mene mogu dobiti samo totalni ignore. Dani kada mi sve ode u krivom smjeru su upravo u tom tako suludo zavodljivom prosincu.

Izgubljen u shopping centru

Na tragu ovog „konzumerističkog“ Božića i ja redovito odlazim u shopping centre i tražim nešto lijepo čime bih razveselio moju ekipu. Nisam Djed Božićnjak i ne mogu ispuniti sve želje i nastojim biti skroman. Ej, živim sa četiri žene koje sve redom obožavaju shopping kao i sve pripadnice nježnijeg spola i teško mi se boriti protiv tog poriva.

Nekoliko puta sam nasjeo na foru pa sam otišao s njima u shopping. O Jesus… Pa kaj mi je to trebalo? To može potrajati satima, a otišli smo samo po jednu majicu i hlače. Pa kak´ možeš satima birati jednu majicu i hlače. Takve situacije su me naučile da u
božićni shopping odlazim sam. Uvijek sam. Bez iznimki. Ove velike cure su već dovoljno velike da priče o djedici koji se spušta niz dimnjak i ostavlja poklone ispod bora ne zarezuju. Jasno im tko je djedica, a i nemamo dimnjak pa onda krenu želje, čestitke i pozdravi.

Realno, da zadovoljim sve božićne želje dvije tinejdžerke, od kojih se već jedna redovito šminka trebao bih jedan dobar kredit uz otplatu na barem dvanaest mjeseci. Jedna bi baš najnoviji mobitel i nekoliko komada odjeće jer kao i gospoja, nema kaj za obuć´. Druga bi gomilu šminke jer obožava vrijeme provoditi pred ogledalom i do beskonačnosti uređivati obrve. Ova najmanja je totalno simpa, njoj treba samo kamion igračaka. Ma naravno. Može zlato. Šleper.

Kao i svi klinci, veliki i mali imaju pravo na želje, a mi starci smo ti koji će odlučiti da ili ne. I koliko. Ja samo kao papagaj ponavljam: sve će biti dobro, sve je pod kontrolom. I hodam po shopping centru u toj masi ljudi koji bezglavo jure od dućana do dućana. K´o
muhe bez glave.

Smiruju me lampice i božićne pjesme koje se čuju iz svakog dućana.

Mladi par me pita znam li gdje je neki dućan. Ma naravno da ne znam. I ja sam izgubljen. Vidim da su na rubu svađe jer je on očito totalno lud od ove gužve i kužim kako mu sve ovo skupa ide strahovito na živce. Pa stari moj, mogao si ili ići sam ili ostati doma. Uostalom, živimo u modernom vremenu, uvijek imaš neku webshop opciju. I smanjio si stres i sebi i njoj. On ne voli Božić.

Mladi su, naučit će. I k´o u bajci živjeti sretno do kraja života.

Ma daj opusti se – pronađi zen u malim stvarima

I ako te cijeli ovaj prosinački šušur dovodi do ludila i koliko god nastojao sve držati pod kontrolom jer ne želiš neplanirana iznenađenja daj se opusti. Ne moraš uvijek imati „metlu u guzici“. Ako je ikada pravi trenutak za opustiti se, onda je to u prosincu. Blagdansko je vrijeme, Božić kuca na vrata, godina kakva god da je bila na izmaku je. Stiže nova godina.

Novi planovi, novi izazovi, novo pronalaženja načina kako sve držati pod kontrolom. Opusti se, pronađi zen. U malim stvarima.
U šalici finog kuhanog vina. U kolačima koje prostor gdje živiš pretvaraju u dom.

I zaboravi na kalorije u prosincu… Na dijetu se ionako ide od prvog dana nove godine.
Nađi zen s frendovima koji će ti doći u čestitare.
Uživaj u zagrljaju voljene osobe.
Zaigraj se s nećacima – budi djetinjast, klinci to vole.

Pokloni sitnicu članovima obitelji jer nemojmo se zavaravati – svi vole dobiti nešto. Sitnicu. Sitnič(ć)icu. Može biti i home made. Tak´ nebitno koliko košta.

Nazovi drage ljude s kojima se nisi čuo „sto godina“, pitaj ih kako su, čestitaj, pročavrljaj. Barem danas razgovori više nisu skupi.
Bez obzira na sve, napravi si Božić kakav želiš. Ti biraš kakav ćeš Božić imati. I koliko ćeš zadovoljstvo u tome pronaći. Napravi si „najzenastiji“ Božić ikad.

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.