Eto, kad Ćiro pošalje Fortunu na putovanje dugo 2800 km...

Postoji jedan gospodin, već je u ozbiljnim godinama, ali ima duh kakav mnogi nemaju ni u najboljoj formi. Niti će ikada imati. Trenutačno je daleko, fizički puno bliže stanovitom bradonji radikalnih stavova nego pijanistu koji sjedi na Pantovčaku. Jedanput je rekao i ovo:

- Znaš kako je sa srećom. Ona hoda. Ne može se zadržati samo kod mene, bilo bi nepravedno kad bi bilo tako.

Našem junaku ime je, prepoznali ste ga već, Ćiro Blažević. I vjerojatno je najpozvaniji da govori o njoj. O Fortuni. Često je bila uz njega, nosio je u džepu sakoa, gepeku prepunom "fake" satova ili u kapi francuskog policajca. I njega sam se sjetio slušajući naše najnovije junake. Možemo im zamjerati štošta, možemo ne pristati da, poneseni euforijom, zanemarimo sve loše što smo vidjeli u zadnje vrijeme, ali Slaven Bilić i njegovi igrači, naši igrači zapravo, doista su junaci. Otišli su na Euro, podigli naciju na noge, a kažu stručnjaci da su svojim loptanjem dali i impuls gospodarstvu. Dakle - junaci!

- Nadam se da će svi oni koji su nas kritizirali sad shvatiti da su pogriješili i da će ubuduće paziti što govore.

Tako je nekako išla jedna od rečenica povrijeđenih junaka. Nije važno tko je autor, jer to je zapravo zajednički stav. Evo vam sad, kritičari zločesti... No koliko god je istina da su neke kritike vjerojatno bile prežestoke, zločeste, ponekad i neopravdane, toliko je istina i da su dobar dio njih izbornik i igrači apsolutno zaslužili. I to ne može samo tako izbrisati jedna lijepa, prekrasna noć u Istanbulu. Za koju je zaslužan i osporavani izbornik i kritizirani igrači, koji su se u toj noći pošteno "oprali" za sve propuste i loše poteze. Bili su sjajni, svaka im čast! U Zagrebu nisu briljirali, ali napravili su ono što su morali. A to je dovoljno za još jedan usklik: Bravo!

No priča bi se također mogla vratiti i na uvod ovog teksta. Na sreću. Kako ono ide, bolje se roditi bez izvjesnog dijela tijela nego bez sreće... A Hrvatska je sreću imala na svojoj strani. Treba i to pošteno priznati. A Slaven Bilić je priznao:

- Da se razumijemo, nismo mi od Turske bolji tri razlike...

I tu je Slaven u pravu. Nismo. Ali Fortuna je bila naša prijateljica. Da se razumijemo, nije sreća odvela Hrvatsku na Euro, na njega su otišli sami, vlastitom zaslugom, vlastitom borbenošću i vlastitom kvalitetom. No bez sreće na toj razini nema ni velikih dosega. A odlazak na Euro svakako jest velik doseg.

U prošlom ciklusu, recimo, nismo je imali. Dobro, Englezi ne ulaze u tu priču, oni tu ne spadaju, ali one četiri stative u dvije utakmice protiv Ukrajine svakako spadaju. I tad je bilo manjkavosti i nedostataka, ali da je jedna od tih lopti završila u mreži, Hrvatska bi vjerojatno bila u Južnoj Africi. Ovako je ostala doma. Jer nije bilo sreće, jer ju je Ćiro držao u svome džepu i nije je želio pustiti...

Ovoga puta ju je pustio. I poklonio svom sinu Biliću. Hrvatska je došla samo malo bliže, u Istanbul, na 2800 kilometara od njegova Kermana, a on ju je izvadio iz stražnjeg džepa i poslao na put. Zaustavila se na Galatasarayevu stadionu, pomilovala Bilića po licu i onu loptu u drugoj minuti poslala majstoru Oli ravno na nogu. Nakon toga, zbog tog jednog trenutka, sve je išlo na hrvatsku stranu. I uzalud Turcima Hiddink, Altintop, Arda Turan ili Emre koji više baš i "nemre". Kad nemaš sreće, sve drugo ti je uzalud. O tome će i ti Turci nešto znati, imali su je prije tri i pol godine i više nego što su zaslužili...

Na kraju balade, na snazi je euforija. Igrači su zagrljeni pjevali na centru, Bilić se grlio sa suradnicima, krenuo je i vatromet. Ponovno lijepa večer, noć namijenjena pobjednicima i sportskim herojima. Zaslužili su slaviti, apsolutno jesu, ali zaslužili su i sve one kritike. I baš bi zato bilo loše zanositi se, zaboraviti ono što je bilo loše i prepustiti se euforiji. Zato nije najpametnije ni zamjerati kritičarima u trenucima slavlja, puno je važnije okrenuti se budućnosti. U kojoj je, Bogu hvala, put u Ukrajinu i Poljsku.