To je dar koji nam omogućava da svijet pogledamo iz perspektive druge osobe i da na trenutak hodamo njezinim cipelama. Empatija nam pomaže u razumijevanju motiva koji pokreću drugu osobu i prihvaćanju te osobe.

Zvuči kao vrlo lijep i koristan dar i mnogi i mnoge od nas smatraju se empatičnima, ali, je li to uistinu uvijek tako?

Kada osoba koju volimo i do koje nam je stalo, s nama podijeli svoju bol, svoje strahove, osjećaje bespomoćnosti ili čežnje, koliko često smo skloni pokušati svojim komentarom ili postupkom razveseliti tu osobu ili pronaći rješenje njezinog problema?

Kada nam osoba koju volimo i do koje nam je stalo kaže da se ljuti na nas, koliko često smo skloni opravdavati svoje riječi i postupke kako bi se ta osoba prestala ljutiti, a samo postižemo kontra efekt i osoba se još i više ljuti na nas?

Usprkos našim najboljim namjerama u danim situacijama, vrlo često se radi o tome da nam zapravo nedostaje empatije.

Ponekada nismo tu za drugu osobu, odnosno, ne možemo u potpunosti čuti i razumjeti ono o čemu govori jer na neki način dijelimo njezine strahove, ili nosimo sa sobom istu bol, ili osjećaj bespomoćnosti i o tome ne želimo razmišljati, a još manje osjećati.

Prvi poriv nam je utješiti drugu osobu, reći joj da stvarnost u kojoj živi nije takva kakvom je ona vidi – nego posve drugačija. Kao da joj govorimo da ono što vidi, čuje i osjeća nije stvarno. Želimo preoblikovati njezinu stvarnost, staviti joj naočale s ružičastim staklima kako bi vidjela samo cvjetiće i leptiriće koji bezbrižno lepršaju okolo.

Ili joj kao „iskusna“ osoba, kao „stručnjak“ koji je već prošao sličnu situaciju, nudimo rješenje problema mičući se od bolnih emocija.

Ne, ponekada nam uopće nije ugodno prisjećati se kako strahovi znaju biti teški i okovati srce, um i postupke. Ne želimo se sjećati boli koja para srce i ne da nam jesti i spavati. Ne želimo osjećati besmisao života. Ako je situacija u kojoj se druga osoba nalazi nešto od čega smo uspješno pobjegli u prošlosti, mi se te situacije ne želimo prisjećati. Patili smo i bilo nam je teško i ne želimo o tome razmišljati.

No, empatija rijetko kada počinje s „Trebala/trebao bi učiniti ovo ili ono.“ i često je bolji odgovor „Ne znam što reći, ali mi je drago što si to podijelio/ podijelila sa mnom.“

Ono što druga osoba treba, ono što mi trebamo kada nam je teško, nije rješenje problema i nije uvjeravanje kako svijet nije tako crn kako toj osobi ili nama izgleda. Rješavanje tuđih problema nije naš posao niti je tuđi posao rješavanje naših problema i to zapravo uopće nije u domeni sposobnosti druge osobe.

Kada nudimo rješenje problema mi se nastojimo osjećati bolje, a zapravo na neki način šaljemo drugoj osobi poruku kako ne vjerujemo da se sama može snaći i riješiti problem, da je to što osjeća neprihvatljivo, preteško, a možda i izazivamo sram.

Nije neobično da druga osoba na naše pokušaje da je oraspoložimo ili riješimo njezin problem reagira negativno ili da se povuče.

Ako drugoj osobi možemo ponuditi okružje u kojem se osjeća prihvaćenom i u kojem ima osjećaj da je slušamo i trudimo se razumjeti je – to je sasvim dovoljno.

Prema Theresi Wiseman četiri su osnovna obilježja empatije:

Prava empatija je više od izgovorenih riječi – ona od nas iziskuje napor. Empatizirati ne znači znati reći pravu, naučenu, stvar u pravo vrijeme nekome tko pati jer su naše riječi učinkovite samo onoliko koliko smo mi sposobni uistinu biti prisutni pored druge osobe koja nam priča svoju priču.

Empatija je vještina i iako možemo biti prirodno osjetljivi na osjećaje drugih, empatija je mnogo više od osjetljivosti.

Empatični smo onda kada zbog sebe i zbog druge osobe, želimo biti pored druge osobe na tim mjestima na kojima se nalazi u trenucima boli, tuge ili straha. Ne moramo to, ali to želimo.

Empatični smo onda kada znamo da smo dovoljno jaki da možemo ponuditi svoju ruku i proći s drugom osobom kroz uragane, prašume i pustoši – ne kako bismo je iščupali iz tog mjesta i povukli u svoj svijet već kako bismo bili pored nje jer je to nešto što je netko drugi učinio za nas i to nam je puno značilo.

Empatični smo onda kada znamo da smo dovoljno jaki da se nakon svih tih mjesta, uragana, prašuma i pustoši, iz tuđe stvarnosti možemo vratiti u svoju stvarnost.

Empatični smo onda kada nakon tog iskustva držanja za ruku, s tom osobom osjećamo još i veću prisnost nego prije i kada joj možemo reći “Hvala ti što sve to dijeliš sa mnom. Osjećam se počašćeno i privilegirano.”

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.