Da Željko Mavrović vidi kako se jede u Srbiji, ozbiljno bi se naljutio. Makrobiotika je ovdje nepoznata kategorija. Dvojba pljeskavica ili soja u Srbiji zapravo i nije dvojba
Vidio sam puno država, žena i gradova, ali nikad ništa ravnije od Vojvodine. Na putu od Vršca do Novog Sad, preko Zrenjanina, najviši zabilježeni vrh uzdiže se na nekih 26, 27 centimetara. Sve ostalo je ravno, ravno, ravno... Pustiš pogled i slobodno se možeš s njim pozdraviti. Više ti se sigurno neće vratiti...
Hrvatska rukometna ekspedicija, novinarska i ona prava, zbog koje smo ovdje, iz Vršca će ponijeti lijepe uspomene. Jedni na pobjede, sve tri su nanizali, četiri boda ponijeli u drugi krug, a drugi na dane, noći, lijepu dvoranu Millenium, kafiće i restorane. O, da, restorane pogotovo. Ako Srbi išta znaju, znaju jesti. Da me Željko Mavrović "snimio" u Vršcu, bilo koga od nas zapravo, ozbiljno bi se naljutio. Šest dana svjesno smo se rugali njegovoj ideji o makrobiotici, radili sve što je bilo u našoj moći da to s makrobiotikom nikakve veze nema. Pljeskavice u mjestu koje se zove "Pera ždera", sve što nudi mjesto naziva "Juga" (da, baš tako, ispod imena lokala još je i natpis 'već 21 godinu s vama'), ali i sve ostalo... Jedno solidno stado životinja svih vrsta platilo je glavom dolazak Hrvata u Vršac.
U Novom Sadu se, uvjeren sam, po tom pitanju ništa neće bitno promijeniti. Osim eventualno naziva lokala. No lako za to, važnije je da Balić, Vori, Lacković i društvo također zadrže navike iz Vršca. Padali su redom Island, Slovenija i Norveška, a forma je u očitom rastu. Sinoć su, eto, oni nesretni Norvežani izgledali su kao kadetska momčad, apsolutno nemoćni da naprave bilo kakvu štetu Hrvatskoj. Mirko blista, Slavko to sve fino vodi, Ivano je svjež i odmoran, Lac raspucan. A sve skupa izgleda kao da bi to moglo biti - to. Naravno, najteži dio posla tek slijedi, izazovi će biti sve veći, teži, no imamo razloga za optimizam.
I društvo u kockastom sve je brojnije, u posljednjem činu vršačke predstave navijača je bilo bitno više nego na prve dvije utakmice. Donedavno je bilo nezamislivo da se jednom dvoranom u Srbiji ori "Moja domovina", ali dogodilo se i to. I nitko se nije ni osvrnuo. Kažu da će ih u Novom Sadu biti još puno više, bliže je našoj granici, pa bi i potpora s tribina trebala biti puno jača. Slovenci su se nam se pridružili u drugom krugu, njih će biti dovoljno, Mađara također. Nadmetanje na terenu, nadmetanje u gledalištu...
Inače, poznata vojvođanska ljubaznost radi na najjače. U nekim trenucima teško je i povjerovati da je takvo nešto moguće. Evo, sinoć recimo. Stojimo kod ulaznih vrata u vršačkom pozorištu, svirao je band koji je briljirao i večer prije, a kolega zatvara vrata iza onih koji se ponašaju kao da žive na brodu. Ništa posebno, jedan korak i kratki pokret rukom. I ne prođe pet minuta, a konobar mu donosi pivo.
- Evo, da počastim našeg vratara - nasmije se, a hrvatsko društvo ostane u čudu.
Čak i jedna plavokosa gospođica, "ponosna Srpkinja koju su oduvek učili da mrzi Hrvate", na kraju posustane s budalaštinama i plati pivo. Hladno, Nikšićko, već peto ili šesto.
Točit će se valjda i u Novom Sadu, i ovdje ćemo se nastaviti rugati Mavrovićevim prehrambenim navikama, nastavit ćemo tamaniti dobro zapečene životinje. Ma što Željko mislio o tome. Vešalica ili soja, realno, zapravo i nije dvojba. Jednako kao što nije upitno ni da će u nedjelju navečer biti gusto, teško i neizvjesno. Španjolci nam, kažu neki, leže zadnjih godina. No odlični su, puno bolji od Islanda, Slovenije i Norveške, a to će značiti da će i Hrvatska morati biti odlična. Barem jednako onako dobra kao u razmontiravanju Norvežana.
