Ovo što ova država i njezini činovnici čine bivšem vatrogascu Frani Lučiću jest sasvim bezdušni mobbing posebne vrste. I šalju najgoru moguću poruku.
Ako braniš ovu državu, svejedno od čega, a pritom zbog nečijeg nemara i nastradaš, postoji ozbiljna mogućnost da od iste te države Hrvatske dobiješ samo kratko: hvala, ali niste baš trebali.
Lučić je, kao što znate, jedini ostao živ u skupini dobrovoljnih vatrogasaca koji su se našli na opožarenom Kornatu. Opečenog tijela jedva je preživio tu veliku tragediju. Mjeseci oporavka, u olovnoj sjeni dvanaest poginulih prijatelja i boli njihovih obitelji, Frane je postao simbol ljudske upornosti i trijumfa nad tom strašnom nesrećom. Svaki njegov novi preživljeni dan bio je velik poput sunca. I tad je ova država stajala uz njega. Ali takve idile obično ne traju dugo.
A kad te još i nakon svega uvale u žrvanj hrvatskog pravosuđa, gdje najgori zločinci često postaju nevini, a oni nedužni završe kao notorni krivci, država te samo pogleda i kaže: a što ja imam s tim?
Drugi slučaj. Mogao bih se okladiti u značajan novčani iznos da će suđenje Ivi Sanaderu za Inu-MOL svejedno završiti u zastari. Gotovo da sam siguran.
I sutkinja Maja Štampar-Stipić, koja je postala zvijezda zbog onoga glasnog chick-fighta s gospođom Jadrankom Sloković, Sanaderovom braniteljicom, može raditi kakav god želi “pritisak’”na ročištima.
Sve to izgleda kao običan dramolet, kažu upućeni promatrači. Kamuflaža pravog stanja stvari, dodaju. S već poznatim ishodom. Jer, kao, ljudi bi trebali biti jako fascinirani odlučnošću i integritetom sudstva da se presuda Sanaderu donese unutar važećih zakonskih rokova.
Nekako mi se u to, nakon svih procesa Sanaderu, baš i ne da vjerovati.
