Nema šanse da bih ja danas bila tu gdje jesam da u moj život u jednom trenutku nije ušao jedan učitelj. Dobro, nije učitelj nego profesor i nije jedan nego imenom i prezimenom Boris Škifić, ali bit ostaje ista
Dragi učitelji, hvala što ste mi bili oslonac i vjetar u leđa!
Čvrsto i s obje noge na zemlji, cijelim svojim tijelom i bićem stojim iza te izjave. Da, mater me rodila s talentima s kojima me rodila, da, volim vjerovati kako iz kuće puno toga dolazi i kako svojim roditeljima mogu zahvaliti za veliki komad svog karaktera, osobnosti i odgoja, ali da, u tom cijelom procesu odrastanja i još uvijek poprilično bezumnog lutanja svijetom i životom, nezamislivo veliku ulogu igraju učitelji.
Učitelji, nastavnici, profesori, nazovi ih kako hoćeš. Ljudi kojima si na odgovornost predan pet ili šest sati dnevno, tjednima, mjesecima i godinama. Ne da te imaju na oku dok su ti roditelji na poslu i da bi te držali za ruku da ne podletiš pod auto, već da bi te uhvatili za ruku i uveli u život. Ne da bi ti tumačili gradivo matematike, biologije ili fizike, već da bi ti rastumačili svijet. Ne da bi ti s katedre diktirali gradivo iz knjige, već da bi ti bili oslonac, vjetar u leđa, još jedna velika osoba u tvom malom životu na koju znaš da uvijek možeš računati. Ne da bi od tebe jednog dana napravili sjajnog ekonomista, pravnika ili doktora, već da bi te naveli na put na kojem ćeš sam pronaći sebe i svoju ulogu u ovom svijetu. Ne da bi od tebe radili malog uspješnog robota glave pune napamet naučenih riječi, već da bi od tebe napravili čovjeka.
To su one stavke koje se teško utisnu u slova i brojke školskog plana i programa. To su one stavke koje su teško mjerljive parametrima onih koji barataju jedino brojem radnih sati učitelja ili, što im je još milije, brojem slobodnih dana i praznika. To su one stavke koje se tako lako provuku ispod radara svih onih koji ovih dana grlato vrište o „poreznim obveznicima koji to sve plaćaju“ ili se s lažnom brigom u očima pitaju – a gdje će djeca dok učitelji štrajkaju. To su one stavke koje su nažalost nepojmljive i nezamislive svima onima koji nisu imali tu sreću da u svom životu naiđu na barem jednog Učitelja, s velikim U.
„Škola je odgojno obrazovna ustanova“ – stoji u definiciji škole koju ćeš naći u svakom rječniku svijeta. Budimo realni, ovaj obrazovni dio može rastumačiti svaka prosječno inteligentna osoba. Ovaj odgojni dio pak je puno više od pukog zanata koji se može izučiti. Taj odgojni dio je dar. Dar koji ti uz roditelje doma u životu još jedino može pokloniti učitelj. Usudila bih se čak i reći – dar koji ti u nekim životnim situacijama i periodima, posebno u onom kad ti od hormona i ludila roditelji postanu sinonim za neprijatelje broj jedan, može pokloniti JEDINO učitelj.
Moj učitelj je mojoj mami prilikom jednog njenog očajavanja nad mojim ocjenama rekao „pustite ocjene, vi znate da ste odgojili čovjeka“. Da, njen je tu dobar dio kolača, ali nije ni Vaš, Učitelju, nikako zanemariv. I na tome hvala. Hvala vam, dragi učitelji, na svim onim darovima kojima ste nas zadužili za vijeke vjekova. Hvala vam na vašoj veličini i na svim onim koracima koje smo napravili držeći se za ruku s vama, koji su nas doveli ovdje gdje danas jesmo.
Hvala vam u ime jednog malog poreznog obveznika, jednog malenog kotačića privatnog sektora na čija će se pleća navodno, kako to vole interpretirati dušebrižnici, svaliti tih vaših 6%. Kad bih trebala birati bolji način za uložiti taj novac, ne bih ga mogla izabrati. Jer postoji li uopće bolje ulaganje od ulaganja u one koji grade svijet?
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
Fotografija: Irma.jpg
O autorici:
Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku.
Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.