Došao je trenutak da Kolinda ispali: "Moja Vlada bi to bolje"

Dvije stvari su se poklopile ovih dana.

U javnost je napokon izašla čitava kadrovska križaljka nesuđene Kolindine Vlade iz 2015. godine i predsjednica Republike ponovno je napala Plenkovićevu Vladu.

Opet je govorila o odlasku mladih za boljim plaćama i lakšim životom, a onda otvorila paljbu. "Kad sam rekla da smo u demografski izvanrednom stanju koje zahtijeva izvanredne mjere, neki su govorili da pretjerujem", izjavila je Kolinda Grabar Kitarović jučer u Šibeniku.

"Ovih dana predsjednik vlade istaknuo je da je vlada zbog izvanrednog stanja u kojem se našao Agrokor morala posegnuti za izvanrednim mjerama. Trebalo je spasiti oko 40 tisuća radnih mjesta. Taj veliki trud vlade treba pozdraviti i svakako ga objektivno priznati", kazala je i dodala: " No, samo prošle godine iz Hrvatske je iselilo 80 tisuća ljudi, od čega samo u Njemačku 40 tisuća. Što je to onda ako nije izvanredno stanje koje traži izvanredne mjere".

Falilo je samo da onako iz duše ispali: "Moja Vlada bi to bolje".

Bi li doista?

Kolinda nas vodi u blagostanje

Zamislimo za trenutak, onako čisto iz zabave, da je predsjednica dobila priliku formirati Vladu po svom ukusu. I da ju je sastavila po onoj križaljci iz 2015. godine. Tko bi u njoj mogao garantirati da bi ta Vlada odvela Hrvatsku u blagostanje?

Ili kako je ono Kolinda rekla, "među najbogatije zemlje u svijetu"?

Odnosno, makar zaustavila ovo propadanje i masovni egzodus.

Možda bi to bila Bruna Esih, ministrica socijalne skrbi, ili možda Mate Radeljić, ministar unutarnjih poslova? Ili Kolindine prijateljice na čelu s Anamarijom Kirinić? Možda ipak Zdravko Marić, osovina oko koje se okreću sve hrvatske Vlade u zadnjih nekoliko godina? Možda ministar branitelja na kojeg je zaboravila?

Možda liberali i ljevičari, Boris Jokić i Davorko Vidović?

Ili možda premijer Damir Vanđelić u ulozi ministra gospodarstva?

I cijeli taj posao njezina Vlada bi trebala napraviti u petnaestak mjeseci. Bez programa i bez ideje.

Dvije Vlade

Naravno, to je sve sada hipotetsko pitanje, premda je zastrašujuća pomisao da smo bili samo jedan korak Bože Petrova udaljeni od situacije da imamo dvije tehničke Vlade: jednu Milanovićevu i drugu Kolindinu.

Međutim, kad se analiziraju imena u toj Vladi bez programa, teško da bi se za ikoga moglo staviti ruku u vatru da bi napravili bolji posao od sadašnje garniture. Čak ni za Jokića koji je uvijek bježao od politike i držao se kurikularne reforme. A to se malo razlikuje od držanja čitavog ministarstva.

Premijer bi bio čovjek iz biznisa, iskusni menadžer iz Adris grupe sada na čelu Croatia osiguranja. A što bi on znao o vođenju Vlade kao nadasve političkog tijela?

U redu, barem ne bi bio sporiji i neodlučniji od Plenkovića.

Zavist i ljubomora

Iz te perspektive, dakle, kad je Kolinda stavila svoje karte na stol i naslagala svoju kadrovsku križaljku u Banskim dvorima, intrigantno je pratiti njezine kritike na račun Plenkovićeve Vlade. Jer neminovno ispada da je doživljava kao konkurenciju.

To je situacija kao kad neki od bivših premijera, poput Zorana Milanovića, komentiraju aktualnu Vladu. Postoje elementi za usporedbu.

Zbog toga se sada iz Kolindinih napada na Vladu može iščitati ljubomora i zavist. Kao da želi doista reći "Moja bi ekipa to sigurno bolje obavila". Zaustavila bi iseljavanje, povećala zapošljavanje, riješila blokirane i ovršene, te počistila sve ostale kote s kojih predsjednica već mjesecima tuče po Plenkoviću.

I sve to u 15 mjeseci.

A procedura?

A onda bi morala u sve to ukalkulirati koalicijske partnere, Mostove ministre, tanku većinu, manjinske zastupnike, oporbu, stranačku opoziciju, uredne, zakone i parlamentarnu proceduru, pa i sami parlament.

Tada bi se vjerojatno izjednačili omjeri.

I da se vratimo na iseljavanje. Vjerojatno nema te Vlade koja bi u ovom trenutku, u nekom doglednom roku, uspjela zaustaviti ili barem značajno smanjiti iseljavanje, jer je taj trend uzeo maha. Trulež je preduboko prodrla u društvo i politiku.

A sama Kolinda Grabar Kitarović u tome igra svoju ne baš zanemarivu ulogu. 

Stoga je simpatično - pa i simptomatično - da Kolinda danas opet govori o izvanrednom stanju kada se zna da je prije tri godine i sama bila spremna izazvati to izvanredno stanje imenovanjem svoje neustavne Vlade. 

Ako je Kolinda rješenje, ne usudimo se ni pomisliti koji bi trebao biti problem.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.