Ne znam kako i odakle izvlači atome lavovske snage kada su sve oštrice nesreće uperene prema njoj. U njeno premlado tijelo, u njen široki osmijeh koji svaku vijest iznova dočekuje kao najmilijeg gosta. Čak i kad u koferima sudbine ne nosi sunce, ona ga ispraća uzdignute glave kad sve su druge oko nje pognute.

Još jedna u nizu loša vijest, tjera je da diže tu glavu češće nego što treba, da pogledom uperenim prema nebu gradi most u novo jutro. I drži se za sve što ima i sve što gubi. Hoda tiho na prstima, hoda najtiše da ne probudi sudbinu, da ne isklizne kroz njezine prste.

I baš u svemu što nemamo tražimo bolje dane, kujemo planove i čekamo neku drugu sreću, pored vlastite.  U svemu što nemamo gradimo nastambe od čežnji da u njima prebivamo kada svoje blagoslove ne vidimo. Da njima opravdamo vlastitu pohlepu što savija sjenu nad svime što imamo, a slijepo gazimo. Tuđa nas muka podsjeća koliko smo zastranili, dotiče nas više nego što bismo željeli, ali zaboravljamo je brže nego što bismo trebali. A volimo zaboravljati. Takvi smo. Volimo zaboravljati sve razloge zbog kojih ne ležimo tamo na trećem katu gdje život tek puka želja je.

A ona će ti pogledom reći više nego što tvoje srce može podnijeti. Njena dva oka šapnut će ti gromoglasnom tišinom: “Imaš sve”. U te dvije riječi njeno će srce smjestiti cijeli svijet. I sunce i mjesec. I jesen i proljeće. I suze i smijeh. Smjestit će ti u te dvije riječi više nego što možeš zamisliti. Smjestit će ti lekciju za vjekove. Biti zdrav u trećem krugu pakla,  jackpot je i lutrija za odabrane.

Ali postoji bolest koju doktori ne liječe, čiju surovost dokumentacija ne potvrđuje. Nema dijagnoze, osim vlastite. Ta je bolest rezervirana za nas, zdrave nesretnike. Na prvom katu sreće gdje je još uvijek sve moguće. Gdje nema infuzije i kemoterapije, gdje nema bijelih kuta i loših vijesti koje ruše svjetove.  Na prvom katu sudbine umire se u tišini. Polako, ali sasvim sigurno. Na prvom katu nesreće, umire se od vlastitog straha. Od nemoći. Da budemo više svoji, a manje tuđi.

Dopuštamo da strah kroji naše oštre linije unutar kojih smjestila se sva udobnost  svijeta, ali i sve naše nedaće. Sva tuga i nevolje stanuju tu, unutar oštrih rubova naše robije. Ovdje stražu čuva strah. Bdije nad okovima naše nevolje, sviđa mu se gledati nas zarobljene u vlastitoj koži poražavajuće istine.

Bolujemo od nezahvalnosti, od kroničnog nedostatka sebe samih. Dižemo ruke od sebe, nazivajući sudbinom, sve što sudbina nije. Nižemo opravdanja, izlike, gradimo zidove da sakrijemo lakše sve naše obmane.

A tu, na trećem katu, jasno ti je da… Nemaš više vremena za izlike, bijedni čovječe. Nema više dovoljno visokih zidova da sakriju sve tvoje strahove. Pokaži zube. Zainati se. Zainati se biti više od tuđih planova, očekivanja… Zainati se biti svoj san. Svoje ludilo. Svoja glazba. Svoje note. Usudi se biti nečije gorko razočarenje, a svoja najveća sreća. Usudi se biti dovoljno lud, biti dovoljno svoj. Zaslužuješ više od polovnih snova, istrošenih ljubavi i mrvica poštovanja. Ne čekaj treći kat i bijelu kutu za promjene. Dovraga, ne čekaj vijesti koje ruše svjetove!

Ništa drugo nije tako vrijedno, tako važno kao pokoriti se glasu u grudima. A on pjeva pjesmu o slobodi, o životu punom tebe. Dopusti mu da sruši sve što je tuđe, da nepogrešivim otkucajima sazida sve tvoje. Snove. Nade. Čežnje. Slušaj ga. Jer kad stigneš tamo gdje život lutrija je, za snove prekasno je.

Nemaš više vremena za izlike, bijedni čovječe.  Slušaj svoje srce. Slušaj što ti šapuće.

O autorici:

"Moje ime je Iva Mioč, autorica sam bloga Znaš li tko si? by Iva Mioč. Ideja o blogu javila se u tragičnoj noći terorističkih napada u Parizu gdje sam se igrom sudbine našla i u kojoj je moja, dugo potisnuta, spisateljska strast  ponovno oživjela. Oživjela je Ona. Moja mala djevojčica sa koferom punih snova koji sam negdje usput izgubila. Zbog nje, u vječnoj sam potrazi za odgovorima na mnoga pitanja. Osim na Facebooku, možete me pronaći i u mom malom kutku, na mojoj web stranici."