U ovom ratu stradali su samo živci određenih pojedinaca s naglaskom na mene, ali da se vratim na početak – napravila bi isto! Da, isto! Bio je to jedan savršen dan
Ta da da dam. Ta da da dam. Tako je nekako zvučao ulazak u crkvu. Ni blizu, ipak nismo u američkom filmu. Rat je konačno okončan. Posljednja bitka odigrana je prije desetak dana. Tko je izgubio? Moj suprug, reći će neki. Među njima i moja svekrva. Šalim se naravno. Majka je sretna jer svaka majka samo jednu želju ima, da oženi sina, da oženi sina. Nije moglo proći bez tih stihova. U ovom ratu stradali su samo živci određenih pojedinaca s naglaskom na mene, ali da se vratim na početak – napravila bi isto! Da, isto! Bio je to jedan savršen dan.
Što se ne može reći za one koji su mu prethodili, kakav lud tjedan! Milijun i jedna obaveza, iako se trudiš sve napraviti ranije, neke stvari jednostavno ostaju da se obave u posljednji trenutak – bendovi, glazba u crkvi, cvijeće, dogovor s posadom iz svadbene sale, kamermanom, fotografom…
Čak 3 probe vjenčanice u istom tjednu! I da, bila je savršena. Nešto potpuno drugačije od prvotno zamišljenog. Nešto prekrasno. Konačno, mislila sam da to nikada neću izgovoriti! Istini na volju, nije to bila najudobnija haljina za nositi, ali kada taj dan počne – sve ostalo padne u zaborav. A započeo je pozivom moje majke koja je imala dogovoren termin kod frizerke nešto ranije od mene. "Ponesi tablete za tlak, R. ima malo povišen jutros." Tko je R.? R. je frizerka. Nije valjda da je žena toliko izbezumljena mojom frizurom? A tako je jednostavna. "U tomu je i problem", rekla je. Rugala sam se budućoj engleskoj kraljici čija se jednostavna frizura radila više od 5 sati. Moju nije završila na TV-u pred očima brojnih znatiželjnika, a svejedno se na njoj radilo puna 3 sata. Što točno?
Naš prvi susret mi je nekako maglovit. Bujica osjećaja, premalo razuma i previše srca
Ne znam ni ja. Konačni rezultat bio je zadovoljavajući pa je R. mogla odahnuti. I ja s njom. Kate se sama šminkala. Ja sam se ipak odlučila prepustiti u ruke stručnjaka. Nakon dvije probe, naravno. Ok, priznajem, i sama sam malo crtkala po sebi, morala sam pokazati čovjeku kako ja to inače radim! Gosti polagano stižu. Već?!
Fotograf i kamerman kasne. Zovem ih, još u donjem rublju. Oni ne znaju da nisam spremna i trebali bi već biti tu. Stižu. Nedugo nakon njihova dolaska začula se glazba. Stigao je i On. Kuma i ja znatiželjno virimo kroz prozor. Dobra haljina, loša haljina, zgodan frajer, zanimljiva frizura…a gdje je moj budući suprug?
Već je na vratima! Moram priznati da mi je u tom trenutku srce zakucalo malo brže. Prvi put tog dana. Dobro se držim. Naš prvi susret mi je nekako maglovit. Bujica osjećaja, premalo razuma i previše srca. I sve ostalo je povijest, kako se ono često kaže. Naš izlazak pred sve drage ljude, popraćen glazbom i gromoglasnim pljeskom, navala euforije i adrenalina – uživala sam! Krajičkom oka snimila sam suze u tatinim očima. Ah tata, dogovorili smo se biti hrabri danas! Ali oprošteno ti je, nisam ni ja održala svoj dio dogovora. Za to je kriva mama i njen čvrsti zagrljaj u crkvi.
Uslijedilo je čestitanje, mamin zagrljaj, par staklenih očiju, neka lica bez riječi i puno, puno osmijeha… I previše poljubaca. Iz solidarnosti ne ljubim više mladenke na svadbama
Vrijeme je za crkvu? Zar već? To sam i ja pomislila na odlasku od kuće. I ne zato što sam bila sjetna i žalosna, riješila sam to već sama sa sobom unaprijed, dogovorile smo se ja i ja da će to proći bez suza, iako su iste zasjale u očima mnogih prisutnih, već zato što sam se dobro zabavljala! Mnogo bolje nego na ulasku u crkvu, priznajem! To je zasigurno bio najemotivniji trenutak cijeloga dana, srce mi je lupalo sto na sat. Zakoračili smo nas dvoje, ne samo na put do oltara, nego u jedan novi život. Milijun stvari mi je prošlo kroz glavu u tim trenutcima. A među njima je najglasnija bila ona: "Ne smiješ plakati, obećala si, nemoj gledati mamu i tatu jer su oni sigurno prekršili svoje obećanje, nasmiješi se, glavu gore, još malo…"
Isto je bilo i s prisegom koju smo izgovorili jedno drugome. Iako me svi uvjeravaju da mi glas nije drhtao, jedva čekam vidjeti snimku da se i sama uvjerim! "Ustanimo i jednim pljeskom pozdravimo ovu novu obitelj!" Obitelj? To smo sad mi. Uh, neobično zvuči. Uslijedilo je čestitanje, mamin zagrljaj, par staklenih očiju, neka lica bez riječi i puno, puno osmijeha… I previše poljubaca. Iz solidarnosti ne ljubim više mladenke na svadbama. Ulazak u svadbenu dvoranu unio je veliko olakšanje. Priznajem da sam uvijek voljela svjetla reflektora. Iako nažalost nisam obdarena niti jednim talentom koji bi mi omogućio život pod njima.
Suma sumarum: je li se isplatilo biti kontrol frik i gubiti živce sve ove mjesece? Apsolutno!
Što me nije spriječilo da uzmem mikrofon u ruke pred kraj večeri. Sva sreća, kamere su tad već bile ugašene. Da se vratim na priču – uživala sam u trenutku našeg ulaska među sve te drage ljude. I bila sam sretna što su tu, baš u tolikom broju, što je svadba tako velika i, iako je organizacija bila naporna i dovela me na rub živaca nebrojeno puta, kao što sam na početku rekla - ponovno bih napravila isto! "Da ti ne bi palo na pamet“, dodala je moja mama, "jednog si odabrala za cijeli život i dosta!"
Ne znam gdje i kako je proletio ostatak večeri, znam samo da sam se zabavila kao nikad u životu. Bilo je prekrasno vidjeti okupljenu ekipu iz srednje škole nakon toliko godina, prijatelje s faksa koji su prešli veliki put kako bi bili s nama taj dan, ljude iz dalekih država i jednu dragu osobu s čak drugog kontinenta. Osjećala sam se jako posebno što su me nagradili svojom prisutnošću na meni tako važan dan i time pokazali koliko im je stao do mene.
Suma sumarum: je li se isplatilo biti kontrol frik i gubiti živce sve ove mjesece? Apsolutno! Jer samo tako sam uspjela držati sve pod kontrolom taj dan, bez neugodnih iznenađenja! I to ne ja, ja sam bila opuštena, sretna i vesela jer sam se pobrinula da svi članovi posade dobro odrade svoj zadatak.
Ono što nas sada čeka je mnogo teže od organizacije svadbe. Na nama je da ispunimo ono što smo obećali i podignemo na noge jednu novu obitelj.
Moj muž bi rekao: "Pusti ljude neka rade svoj posao." Ne tako lako. Ova svadba je u neku ruku bila moj posao. Radilo se i prekovremeno i vikendima. Ali kad imaš dobru motivaciju, pravi cilj i drage ljude uz sebe, ništa nije teško. Zato cure drage, buduće žene, majke i kraljice, neka vam ne bude žao uložiti trud kako bi taj dan bio za pamćenje! I neka vas ne pokolebaju komentarima tipa prevelika ili premala svadba, vi i kumovi i/ili još 500 ljudi, vjenčanica ili proljetna haljinica, pješčana plaža ili srednjovjekovna crkva, pa i sam Mjesec – ako vi to želite, ostvarite to! Jer to je vaš dan i morate uživati u svakom njegovom trenutku!
Ono što nas sada čeka je mnogo teže od organizacije svadbe. Na nama je da ispunimo ono što smo obećali i podignemo na noge jednu novu obitelj. Sigurna sam da neće uvijek biti lako, odigravat će se zasigurno još neke bitke na tom putu, ali znam da to srcem želimo i stoga ne sumnjam da ćemo uspjeti! Pa krenimo…
