Postoje djeca koja nemaju senzor na leđima i kada ih spustite u krevetić oni tamo nastave spavati kao da se ništa nije dogodilo. A postoje i ovi koji 'apdejtaju' senzore
Da, postoje i djeca koja nemaju senzor u leđima i mogu spavati
Prošla su dva mjeseca od kada sam postala dvostruka majka. Dva mjeseca u kojima sam tu i tamo kada bih uhvatila trenutak, promišljala koje su sve razlike u odnosu na jednostruko roditeljstvo. I došla sam do nekoliko zaključaka. Kao prvo, svi oni koji su mi govorili kako sam navikla dijete na ruke i na spavanje na meni i na beskrajno nasisavanje i da sam si sama kriva što mi se dijete non-stop budi ili da sam pak nesposobna jer ne uspijevam manikirati nokte, skuhati ručak i biti vedra majka i razigrana supruga - nemaju pojma.
Tri sam godine, a da nisam ni sama potpuno vjerovala, tvrdila da je moje prvo dijete jednostavno zeznuto. I da njemu to tako treba. Zahtjevno, zeznuto, mazno... ne znam kako to nazvati, ali ja sam uporno tvrdila da njemu to treba i da je on jednostavno takav.
Nedavno sam gledala jednu seriju o zombijima i zaključila da su njihov izgled jamačno napravili po mom liku iz prve godine roditeljstva
Branila sam se argumentom da nisam valjda luda pa bi dijete navikla na nespavanje i da naravno da radim sve što sam ikad čula da bi on bio mirniji, a ja normalnija, no supermajke i mnogi drugi su mi nabijali osjećaj krivnje i nesposobnosti kao da nije bilo dovoljno što sam nerijetko uistinu bila bespomoćna i krajnje umorna.
Naprosto postoje djeca nespavači i oni koji takve nisu imali nemaju pojma koliko je njihovim roditeljima naporno. Naravno, svako se malo dijete budi. No razlika je kada bebu od mjesec dana nahranite i ona zaspi ili kada hranjenje traje 2 sata, a onda još slijedi 2 sata nošenja i šetanja dok beba cvili. Pa onda kada je napokon uspijete uspavati to znači da spavate na sjedećki s bebom na prsima u nekom nemogućem položaju.
I toliko se bojite da će se cijeli proces ponoviti da riskirate da vam zbog ukočene lijeve ruke istu amputiraju. I da, postoje djeca koja nemaju senzor na leđima i kada ih spustite u krevetić oni tamo nastave spavati kao da se ništa nije dogodilo. A postoje i ovi koji stalno 'apdejtaju' senzore.
Još se nisam dovoljno okuražila da onima koji sve to ne stižu tvrdim da nemaju pojma jer ja jako dobro znam da postoje ovakva i onakva djeca, divna i savršena, samo neka osjetno zeznutija od drugih
S drugim plusićem u meni je zavladala panika. I još neke emocije, ali njih ovaj put mogu preskočiti. Uglavnom, prvo što sam pomislila je da ja ne mogu ne spavati još dvije godine. Da ne mogu dojiti pola dana. Ne ono da mi se ne da, nego jednostavno ne mogu. Nemam snage. Minimonstrum je tek prestao sisati i samim time počeo spavati i meni se činilo da moj život ponovno dobiva smisao i onda - puf. Da, sama sam si kriva, ali stvarno me nije baš obuzela neopisiva sreća. Onda su me počele prati paranoje da kako ću s dvoje djece.
I onda, kako to samo sudbina zna na svijet je došao moj drugi bebito koji je posve drugačiji od prvorođenca. Već u rodilištu sam ja odrađivala trač partije dok je on spokojno drijemao. Mislila sam ošamućen je, vidjet ću ja svog boga kad dođemo doma. No on je nastavio u istom tonu i doma. I ne samo da je pošteno bebski non-stop spavao već je sasvim i pristojan sisavac. Sisa kad je gladan, par minuta mu treba da majstorski izvuče mlijeka za 1700 grama koje je dobio u prvih mjesec dana i onda se gospodski odmakne i to je to.
Slobodno budite ljubomorni
Ja naučena na dijete koje je sisalo oko 23 sata na dan sam pomišljala da nešto nije u redu, da dijete gladuje, a on je samo mirno spavao i bujao naočigled. Prošao je i drugi mjesec i iako spava manje uistinu nemam šta prigovoriti. Nakon par tjedana je sam odlučio kad je noć i da tad treba uloviti nešto dulji spavajući grif. U njegovom slučaju to je oko 5-6 sati u komadu. Slobodno budite ljubomorni.
Bila sam i ja na takve dok me beba br. 1 trenirao budeći me svaki sat, prešetavajući me mjesecima usred noći ili pak dok nikako nije mogao shvatiti da je noć - noć i da se po noći nekad malo i spava. Nedavno sam gledala jednu seriju o zombijima i zaključila da su njihov izgled jamačno napravili po mom liku iz prve godine roditeljstva.
S dvoje je nerijetko lakše
Kako je s dvoje djece? Nerijetko lakše nego s jednim. Za one koji to nisu iskusili, kunem se da je tako. Jer jednostavno znate da ih je dvoje i morate se posložiti kako god znate. Istinabog, u ova dva mjeseca nisam nikad spavala po danu jer se to ipak ne stigne jer nemam baš toliko sreće da obojica spavaju u isto vrijeme, ali redovito kuham, čistim, čak povremeno i peglam što nakon prvog poroda nikako nisam stizala.
Čak nekako i izgledam, a i redovito se tuširam. I ne, još se nisam dovoljno okuražila da onima koji sve to ne stižu tvrdim da nemaju pojma jer ja jako dobro znam da postoje ovakva i onakva djeca, divna i savršena, samo neka osjetno zeznutija od drugih. Znam i da se ovo blagostanje može preokrenuti doslovce u pet minuta. Znam i da se ipak malo može uživati na porodiljnom jer ovaj puta malo i ja uživam.
No usprkos svemu tome postoje dani kada obojica u isti glas ili naizmjence iz nekog glupavog razloga vrište cijeli dan pa ja svojoj boljoj polovici na kraju dana objavim da se idem otuširati i da pazi na djecu. I onda dodam: Ako se ne vratim za 15 minuta znači da sam se utopila u kadi. Namjerno!