Čovijek, dijeca, osječaji: Živjela nepismenost naša svagdašnja!

Sigurno me ne određuje kao čovijeka, što se prečesto može pročitati na društvenim mrežama. Upravo zato jednom godišnje na svojoj Facebook stranici navedem nekoliko najučestalijih pravopisnih grešaka. Naravno, neki to dožive osobno “jel vrijedžam njihove osiječaje”, iako imam dobru namjeru. Nije mi cilj nekoga posramiti, nego samo ukazati na pogreške. I držim se krajnjih osnova. Ne pada mi na pamet objašnjavati razliku kada pitaš “kamo ideš” i “gdje ideš”, ne spominjem nikakve pluskvamperfekte, čak ni razliku kći i kćer. Doista se držim brutalnih osnova koje bismo trebali svladati kao djeca.

Upravo ta riječ pokazuje kako mnogi imaju iskonski strah od napuštanja slova “i”. Jer nekako ne mogu prihvatiti da se piše DIJETE, ali da “i” negdje nestane jer bi trebali napisati DJECA. I tako njima djeca postanu dijeca jer misle da od viška glava ne boli. Ali neke ljudi boli. Bole ih oči kada vide dijecu…

Naravno da se i meni zna potkrasti pogreška, pogotovo kad nešto pišem u brzini i objavim prije nego što bacim drugi pogled i nemam problema da mi netko ukaže na nju.

Kad smo već kod toga…

NETKO I NEKO nisu istoznačnice. Netko me je povrijedio, a neki ljudi su me povrijedili. Kao što vas nisu povrijedili netki ljudi, tako vas i neko nije mogao povrijediti. Kad smo već kod povrede osjećaja…

OSJEČAJ, a pogotovo OSIJEČAJ, ne postoje. Postoje samo vaši OSJEĆAJI. Nadam se da sam to dobro objasnio.

Sigurno to nisam OBJASNIJO. Čak i da obožavate slovo “j”, ipak ga nema smisla posvuda ubacivati kao nekog jokera.

HTJEO je sličan primjer. Samo pokušajte čuti kako to zvuči… HTIO i HTJETI ne daju HTJEO!

NEZNAM - ako ne znaš kako se piše ne znam, nije naodmet naučiti…

JER i JEL također nisu istoznačnice. Da sada ne ulazimo u to može li se uopće pisati jel (uz dodavanje apostrofa), ali to su već finese jer ne želimo pretjerivati s previše uputa. A ne “jel ne želimo pretjerivati”.

SLJEDEĆI ILI SLIJEDEĆI - ni to nisu istoznačnice. Ispravno je - sljedeći tjedan slijedit ću svoje neprijatelje.

SLIJEDIT ĆU, a ne “SLIJEDITI ĆU”, a naravno ni “SLIJEDITI ČU”. To je opet onaj iskonski strah od napuštanja slova “i”, ali u ovom se slučaju infinitiv krati. Možda zato što u infinitivu već ima mnogo i-ova…

S i SA - ovo ne može biti jednostavnije. SA ide kad riječ počinje sa S, Š, Z i Ž, PS, KS… Samo pokušajte izgovoriti i ako slomite jezik, dodajte “a”. Npr., burek sa sirom, ali burek s mesom. U sljedećoj kolumni možemo raspraviti što sve smijemo nazvati burekom jer će me inače prebiti Bosanci i sumnjam da ću preživjeti.

SUMNJA ILI SUMLJA? Tata ti je sumlja. I mama. Oboje su sumljivi.

OBOJE, OBJE, OBOJICA isto kao DVOJE, DVIJE, DVOJICA - dvije su žene, dvojica muškaraca, a dvoje kad je miješano.

DA LI VRIJEDI ILI DALI VRIJEDI - o tome su se svađali na mom Facebook postu pa da odgovorim. Ispravno je - VRIJEDI LI!

GOSPOĐO, JESTE LI ZNALA – nema smisla na kraju odjednom ubaciti jedninu. Ako joj se obraćate s vi, u redu je nastaviti do kraja – JESTE LI ZNALI?

TI SI JAKO LJEPA, DAL SE MOŽEMO NAĆI? Ako je i pismena, osim što je lijepa, imat ćeš veće šanse za spoj bez toliko grešaka.

LJEPA NAŠA - nepismenost sigurno nije ljepa, a nije ni lijepa. A ako misliš na himnu, nije naodmet napisati Lijepa naša!

I za kraj… kad smo već kod ljubavi prema Hrvatskoj… Iz nekog razloga, ljudi koji najviše vrište da vole Hrvatsku, kao da najviše mrze hrvatski jezik. I da, to se piše malim slovom. Kao i hrvatsko more, hrvatske planine, čak se i hrvatska nepismenost piše malim slovom.

Uh, vrijeme je da stanem - bole me oći i biti će da neznam Hrvatski jezik pa ću počet sumljat u lijepotu Ljepe naše…

Naravno da pismenost nije najvažnija stvar na svijetu. Naravno da bi nam svima trebala biti važnija pismenost u ljudskosti. Osjetno je važnije zna li netko suosjećati, nego zna li ispravno napisati “suosjećati”. Osjetno je važnije zna li opraštati, osjetiti zahvalnost, je li nesebičan i brojne druge iznimne kvalitete, ali i ovo je važno. Potrebno je izuzetno malo truda za učenje navedenih osnova. Doduše, ako umjesto prihvaćanja kritike, odrješito spomenete moju majku, postoji mogućnost da vam nepismenost i nije najveći životni problem. Mama, duboke isprike.