U vlaku kojim se vozim gotovo svakoga dana, ponekad duhovito paradira jedan stariji gospodin kondukter koji svojim okruglim naočalama i zvrkastim pogledom izgleda kao da je netom ispao iz filma Vlak u snijegu. Naravno, slika je potpuna onih dana kada padne snijeg i kada hrvatski vlakovi zaista zapnu ondje.

Najsmješnija stvar vezana uz tog simpatičnog konduktera je njegova pretjerana želja da ga nitko ne prevari u njegovoj svetoj dužnosti, naročito ne neki novi klinci koji se ilegalno voze i koji stalno pretrčavaju s vanjske strane u one vagone u kojima je već obavio svoje male “dobar dan, pregled karata” rituale. Redovno bi oni bježali po vagonima, a on bi zvrkastim pogledom premjeravao vlak i trčao za njima, više u strahu da ne ispadne smiješan i prevaren nego iz straha da nedovoljno revno i časno obavlja svoj posao. Naravno, kad god bi ga ti isti neki novi klinci uz ciku, smijeh i vrisku izigrali, a to bi bilo uglavnom uvijek, ispadao bi samo još smješniji upravo zato što se svim silama trudio ne ispasti smiješan i ne dopustiti da ga itko izigra.

Uče nas sve odmalena tako. Boj se prevare. Boj se zla. Smijat će se komšiluk što si pala na serenade k’o da ti je 17. Boj se života. Čekaj da završiš školu. Čekaj da se udaš. Čekaj da rodiš. Čekaj da prokuha voda. Čekaj ponedjeljak. Boj se babaroge. Boj se ljudi. Boj se života. Čekaj da otračimo goste. Čekaj da se ohladi. Čekaj da prođe. Čekaj da prestane.

Boj se da te ne zakinu. Boj se da te ne izigraju. Boj se da te ne prevare. Boj se svih. Boj se svega.

Pa nas puste u život.

Pa čovjek gleda čovjeka k’o prijetnju, brat mjerka kuću s bratovom, stavio fasadu samo na svoju polovicu kuće. Pa nam priđe netko, samo mu krila fale da poleti od dobrote i lakoće postojanja, a mi se bojimo jer nas je život tako učio, da se treba bojati. Da sigurno nešto treba. Da sigurno nešto kuje, snuje, mudruje i smišlja.

Pa nam nepoznati ljudi pruže ruku na pomoć, a mi se hvatamo za torbu ne bismo li provjerili jesu li nam ukrali novčanik.

Boj se ljudi. Boj se života. Boj se vlastite sjene. A kada onda, uz sav taj strah, živjeti?

Kada živjeti kao da nema zla, crnih kronika ni loših ljudi? S cvijećem u džepu za svakoga tko prođe pored tebe. Sa smiješkom na licu za svakog prolaznika, ne samo onoga kojemu je oko usta slučajno ostalo malo majoneze od ručka. S vjerom u neke bolje dane, u neke divne ljude i u neki sretniji život. Živjeti. Ne puzati, ne tapkati kao lude u mraku, ne zastajkivati. Živjeti.

Cvijeće miriše i onomu tko će ga ubrati. Sunce grije i onoga tko ga proklinje. Drvo pravi hlad i onome tko će ga spaliti.

Samo mi ljudi ne damo sami sebi procvjetati i grijati svijet jer možda negdje vreba netko tko će se namjeriti na naš sjaj i toplinu i pokušati ih ugasiti. Pa nek’ se i namjeri. Pa nek’ se i cijeli svijet namjeri, sa sve svoje četiri strane svijeta i sa svim svojim vojskama. Zar samo zato nećemo sjati i grijati?

Uostalom, oblaci gase sunce svakoga dana pa ga još uvijek nisu uspjeli ugasiti. Jer još uvijek postoje neke sile koje ne daju dobru da se gasi zbog zla.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.