Iznenadio sam se koliko je Poljska velika. Vozio sam polako i čitao imena sela koja nisam mogao izgovoriti. Svako mi je mirisalo na kobasice i kiseli kupus...
Chopin, šarena pročelja i juha od cikle... Sve je to Poljska
Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Ušao sam u Poljsku. Bilo je rano prijepodne. Oblaci su plovili na istok u Bjelorusiju. Pratio sam table za Varšavu. Vodile su po magistrali. Cijelim putem pored mene su tutnjali kamioni. Bilo ih je nemoguće mnogo. Konvoj bez kraja i početka. Šleperi, cisterne, busevi, kombiji, tegljači. Sva teška mašinerija jurila je prema glavnom gradu.
Ja sam vozio polako.
Na benzinskoj sam kupio auto kartu. Iznenadio sam se koliko je Poljska velika. Čitao sam imena sela koja nisam mogao izgovoriti. Svako mi je mirisalo na kobasice i kiseli kupus.
Skrenuo sam s glavne ceste na sporednu. Bila je u toliko lošem stanju da sam se ubrzo vratio na glavnu.
Osjetio sam prazninu u želucu. Trebalo ga je nečim napuniti. Ušao sam u market. Svidio mi se znak nasmijane bubamare pa sam se zaustavio. Kupio sam dva pakiranja ribljih fileta u umaku, sto pedeset grama norveškog lososa, raženi kruh, najveće pakiranje sirnog namaza, puding od vanilije, vrećicu kikirikija i bocu vode. Na blagajni sam se začudio kad sam vidio cijenu: petnaest zlota. Četiri eura.
Zemlja mi se više nije činila tako velikom.
Stigao sam u grad Suwalki. Naziv je zvučao istodobno nježno i prijeteće. Pročelja svih zgrada bila su obojena u šareno. Vesela razigranost boja natjerala me da se zaustavim. Nikad ranije nisam vidio ništa slično. Poljaci se osvježenjem starih socijalističkih zgrada rješavaju duhova komunizma.
Sjeo sam na klupu i otvorio kutiju s ribama. Po stazi su šetale dvije djevojke u kratkim traper hlačama. Ubrzo su prošle još dvije, identično obučene. Kratke majice do "ispirsanog" pupka, u sandalama prsti s francuskom manikurom. Pogledao sam oko sebe i našao se okružen polugolim ženskim tijelima. Gledale su me sa stranica časopisa iz obližnjeg kioska, zavodile su me s jumbo plakata u kupaćim kostimima, ljuljale su bokovima dok su sa svojim partnerima hodale ulicom trudeći se biti primijećene. Pokušavao sam odrediti u kojoj mjeri među njima vlada ljubav, a u kojoj dominacija, posesivnost, ljubomora i razne vrste otrova koje uništavaju vezu.
Stavio sam zalogaj u usta. Bio je kiseo i ljut.
Idućeg jutra došao sam u grad Lomžu. Promet je bio rijedak. Cesta izrovana. Na zidu sam ugledao navijački grafit. Nisam razumio što znači, ali ako je suditi po muškarcu sa šljemom i prijeteće stisnutom šakom, zasigurno mi ne žele dobrodošlicu.
Brzo sam stigao do centra. Po glavnoj ulici skupina mladića hodala je frajerskim hodom. Svi su bili kratko ošišani. Ispod preuskih majica s brojem na leđima nazirale su se tetovaže "tribleova" ili pletera.
Bili su to poljski navijači. Čuo sam priče o njima. Navodno ih se i engleski huligani boje. Stao sam sa strane i pustio ih da prođu.
Tako ukrašeni sjeli su na terasu gdje je bila najveća koncentracija gostiju. Neki stariji parovi su se ustali i otišli. Odmjeravali su djevojke i glasno ih komentirali.
Gledajući ih tako, proučavao sam njihovo ponašanje i izgubio se u mislima. Da, to je bilo ponašanje ljudi koji su godinama čekali na bolju budućnost. Ne tako davno roditelji su ih u "peglicama" vozili na more u Hrvatsku. Usput bi prodali kakav digitalni sat ili radio prošvercan iz Istočne Njemačke, na haubi uz cestu. Djeca bi za to vrijeme sjedila u autu i halapljivo cuclala Coca-Colu. Danas su ta djeca muškarci žustrih pokreta i grubih riječi koji umjesto soka piju votku.
Razumljiva je ljubav navijača prema alkoholu. Navijaju za klub koji ne postiže baš neki uspjeh. Kako točno treba voljeti svoj klub nitko im nije objasnio. Jedini jasni naputak nalazi se na etiketi votke "Žubrowka".
Ušao sam u prvi restoran. Unutra je bilo prazno. Mirisalo je na hranu s teškim začinima. Samo je neki tip za stolom u kutu pio pivo iz krigle. Imao je lice nalik na pecivo sa sjemenkama. Nosio je traper jaknu bez rukava. Na radiju je svirao Moby.
Odlučio sam ostati.
Naručio sam pivo. Imalo je kiselkast okus. To je značilo da treba nešto pojesti.
Otvorio sam menu. Pisalo je na poljskom. Konobarica je posluživala goste na terasi pa sam prišao tipu za stolom. Pitao sam ga postoji li koje jelo bez mesa. Dugo je razmišljao zagladivši rukom kovrčavu fudbalerku.
- Borsch - odgovorio je, otpio gutljaj piva i obrisao usta nadlanicom.
Vjerovao sam mu. Bio je previše pijan da bi me zafrkavao.
Borsch je juha od cikle. Tradicionalno slavensko jelo. Nije mi se dopalo.
Zacijelo nisam tradicionalan.
Idući dani su sporo odmicali. Na strahovitom suncu vrijeme se rastopilo, razvuklo se i oduzimalo mi sposobnost kretanja.
Dovukao sam se do predgrađa Varšave. Za vrijeme Drugog svjetskog rata grad je bio sravnjen sa zemljom. Odmah nakon rata počela je njegova obnova. U vrijeme mog dolaska grad je još uvijek bio jedno veliko gradilište.
Ugledao sam park s fontanama. Zaustavio sam se da se osvježim. Na rubu parka sjedila su dvojica tipova. Njihali su se naprijed-nazad i koščatim rukama se češali po licu. Jedan je zapalio cigaretu. Drugi je gledao bicikl igličastim očima. Pitao sam se što se čovjeku treba dogoditi da se dovede u takvo stanje. Netko je viknuo nešto s balkona. Tek tada sam primijetio da se nalazim ispred visokog nebodera. Odmičući od žalosnog prizora razmišljao sam o razlozima čovjekove destrukcije i smisla života podijeljenog na grame.
Odvojeni od osnovnih prirodnih elemenata, natiskani u zatvorenim betonskim spavaonicama ljudi prestaju osjećati sebe i druge. U takvim skučenim prostorima postaju sve više odvojeni od svijeta. Kad tome dodaš strah od gubitka posla, slabljenje prijateljskih veza i sve veću ovisnost o roditeljima, ne čudi što se izlaz traži u snažnim stimulansima.
Iznajmio sam sobu u hostelu. Deset eura s doručkom. U usporedbi s hostelima iz Tallinna vrijedi barem trideset. Čisti udobni kreveti, uredna kupaona, prostrana zajednička blagovaona. Tuširao sam se pola sata, potrošio svu toplu vodu i krenuo u obilazak. Preko puta hostela nalazi se muzej Frederica Chopina. Žrtvovao sam pet eura za kartu i ušao unutra.
Da sam mogao ostao bih cijeli dan. Možda i duže. U prostoriji s diskretno prigušenim svjetlima svirao je Nocturno no.9. Posjetitelji su čitali originalne partiture i pratili Chopinov razvoj na slikama poredanim uz zid.
Ja sam sjedio u kabini sa slušalicama na ušima i otplovio u svijet mašte.
Zamislio sam Chopina kako danas šeće ulicama svog grada. Bio bi okružen bukom građevinskih strojeva. Izložen ispušnim plinovima automobila. Okružen visokim zgradama. Uronjen u mnoštvo užurbanih ljudi. Pitao sam se bi li u tom kaosu mogao stvarati tako uzvišenu glazbu.
Kad sam se sabrao krenuo sam prema starom centru tražeći interesantne detalje.
Svaki put kad bih došao u neki grad i počeo upijati prve impresije, uvijek bi mi ista stvar zapela za oko: ljudi upadljive odjeće i ukočenog držanja koji kao da se boje pokazati što osjećaju. Naboranog čela i spojenih obrva kroče si put kroz život. Čovjek koji većinu vremena provede vozeći bicikl kroz sela i odmara oči na zelenoj boji okoliša, odjednom počinje primjećivati takve stvari.
Rano ujutro sam krenuo prema Wroclawu. Sa sjevera su počeli pristizati prijeteći oblaci. Nebo se zacrnilo. Sijevale su munje. Praskali su gromovi. Spustio se snažan pljusak. Ljudi su nestali s ulica. Uspio sam pronaći zaklon na autobusnoj stanici.
Vrijeme se nakon nekog vremena smirilo. Na kratko se ukazalo sunce. Ptice su počele cvrkutati. Rode su poletjele iz gnijezda i kružile iznad polja u širokom luku.
Život se vratio u normalu.
Polako sam nastavio dalje. A onda se nebo ponovno razbjesnilo. Počela je padati slaba kiša. Zatim jaka kiša. Zapuhao je snažan vjetar. Ubrzo je pala tuča. Ne bi me čudilo da je počeo padati snijeg. Oblaci su bili sivi i prozirni ali iz njih nije prestajalo curiti.
Vozio sam mokar i promrzao tražeći smještaj. Podići šator po takvom vremenu bila bi ludost. Zaustavio sam se ispred hotela s tri zvjezdice. Recepcionarka me odmjerila, tresnula cijenu od četrdeset eura za jednokrevetnu sobu i bila sretna kad sam se okrenuo. Nekoliko kilometara kasnije pronašao sam motel. Parkiralište je bilo puno kamiona. Vozači su iz restorana odlazili u sobe veseli i puni sebe. Iznutra se čuo ženski smijeh. To mi se nije dopalo.
Spustila se noć. Upalila se ulična rasvjeta. Osim mene i jednog psa lutalice na cesti nije bilo nikog. Kiša je i dalje nemilosrdno pljuštala. Šleperi su jurili jedan za drugim. Iza njih je prštalo na sve strane.
Tresući se od hladnoće došao sam do novog hotela. Ovaj nije imao istaknute zvjezdice. Voda mi se cijedila niz lice. Iza mene su ostajali mokri tragovi dok sam hodao kroz salu za vjenčanja. Recepcionar je puhao balone. Neka djevojka je vezala mašne na bukete cvijeća. Svirala je poljska glazba. Bez riječi su mi pokazali cjenik.
Cijena od dvadeset eura bila je prihvatljiva. U sobi je bilo suho i toplo. Vruća voda je tekla u neograničenoj količini. Odmah sam se istuširao. Sav stres se cijedio s bolnih leđa niz ruke i noge, nepovratno odlazeći u kanalizaciju.
Ležao sam u krevetu i prevrtao se s jedne strane na drugu. Nikako nisam mogao zaspati. Pogledao sam ciklometar. Tisuću osamsto šezdeset dva kilometra. A još nisam niti na pola puta.
Istanbul mi se nikad nije činio toliko dalekim.
Možete ga pratiti i na njegovoj stranici My Friend Bike.
Putovanje su omogućili Mrav, PlayCom i Suzavac.