Ovo nije članak o post blagdanskoj depresiji. Ovo je članak o lijenosti.

Kako preživjeti najdepresivniji mjesec u godini?

Možda je ovaj članak trebao biti objavljen prije 25 dana. Sad smo ionako već na samom kraju ovog dugog i depresivnog mjeseca. Za samo nekoliko dana, zajedno sa suncem koje će izaći 1. veljače, probudit će se i naša produktivnost. Proljeće će biti blizu, Valentinovo još i bliže. Svi naši problemi će netragom nestati zajedno sa srijedom, 31. siječnja. Ili možda ne?

Imala sam najbolju namjeru pisati o siječanjskoj depresiji. Jer kome povremeno ne treba dodatna doza motivacije? Posebno početkom godine. I prije nego što nastavim, spomenut ću samo dvije stvari na tu temu.

Ovaj članak je pak inspiriran trećom skupinom ljudi – ljudima velikih snova koji se „jednostavno ne mogu pokrenuti“. Njihovo stanje nije moguće objasniti medicinskim rječnikom niti imaju problem sa siječanjskom depresijom. Jer njih ta „depresija“ neobjašnjivo ulovi i drugim mjesecima u godini. Netko bi za njih rekao da su lijeni. Međutim, to je daleko od istine. Njima je samo (pre)lijepo u životu.

Prije malo više od četiri godine sam došla u Njemačku. Rujan je bio divan. Sve je bilo novo, uzbudljivo i izazovno. Radnim danima sam učila njemački, a vikendima sam putovala i istraživala grad s ostalim Erasmusovcima. Život je bio dobar.

A onda je došao listopad. Zajedno sa sivilom sjeverne Njemačke i početkom akademske godine. Njemački pristup predavanjima je sljedeći – ne moraš doći niti na jedno, sve do ispita u veljači ili ožujku. Nema zadaća i labosa. Teoretski, 5 mjeseci ne moraš izaći iz stana – što je tadašnja Tea odlučila iskoristiti u potpunosti.

Četiri tjedna sam provela gledajući serije do 2 ili 3 ujutro, da bih odmah nakon buđenja nastavila gdje sam stala. Fizička aktivnost se svela na odlaske do dućana, a druženje s ljudima na večernji Skype s D. Život nije bio dobar.

Kada bi me netko pitao, moj glavni problem je bila usamljenost i teška predavanja na jeziku koji ne razumijem. Tu verziju priče bi svaki amaterski psiholog nazvao depresijom. Međutim, jedino je moja cimerica znala stvarnu stranu te priče – meni je bilo predobro.

Zamisli sljedeći scenarij: Pred tobom je 20 tjedana bez ijedne obaveze. Teoretski ne moraš 20 tjedana izaći iz pidžame. Kiša pada svaki dan i proizvodi savršeni ritam koji je poznat samo onima koji su živjeli u potkrovlju. 10 sezona različitih serija te čeka na hard disku. Frižider je pun hrane, a u slučaju nužde, dućan je od tvog stana udaljen samo 30 sekundi. Nitko te ne zove, nitko te ne provjerava. Raj na zemlji.

Izdržala sam 4 tjedna. Jedan ekstrovert bi izdržao puno kraće.

Kako prepoznati da ti je (pre)dobro

Analizom svojih svakodnevnih izjava ćeš lako primijetiti kada ti u životu postane (pre)dobro. Na primjer, izjave poput sljedeće, su obično siguran znak da si duboko u comfort zoni:

“Pod stresom sam jer ne stignem kreirati sadržaj i za Instagram i za storyje i za Facebook i paralelno s tim snimati audio verzije članaka za podcast. I još napisati jedan blog post tjedno, poslati newsletter, povremeno objaviti live i snimati za YouTube.”

Zbilja? To su moji najveći problemi?

U ovu kategoriju ulaze i problemi s meteorološkim vremenom (pretoplo, prehladno, jugo, bura), kao i „nemam vremena ni za što“, ili pak „ništa mi se ne da“. Ne znaš što je pravi problem, dok nisi imao jedan…

Što sam naučila u Njemačkoj

Ta „depresivna“ četiri tjedna u Njemačkoj su me naučila dvije stvari:

Taj listopad prije četiri godine me natjerao da sljedećih 8 mjeseci u Njemačkoj disciplinirano i dosljedno gradim navike koje su zaslužne za to što sam danas ovdje. U Njemačkoj sam otkrila Kaylu, Marie i Setha i počela pisati Five Minute Journal. U Njemačkoj sam otrčala prvih 5 kilometara. U Njemačkoj sam naučila kako sama sebi priuštiti jedan, prijeko potreban, kick-in-the-butt.

 Ako ti je život (pre)lagan – otežaj si ga

S faksa na posao. S posla na spavanje. Telefonski razgovori s istim ljudima i subotnje kave na špici. Sigurna rutina u kojoj nam je najveći problem – siječanj. I ružno vrijeme. I propale novogodišnje odluke.

Prije nekoliko mjeseci sam gledala jedan od Impact Theory videa u kojem je gost, inače znanstvenik, izjavio da se ljudski mozak razvija do 25. godine. Ukratko, nakon 25. godine smo „zapeli“ s onim karakternim crtama, manama i navikama koje smo do tog trenutka stekli. Zastrašujuće, zar ne? Međutim, ima i dobra vijest. Isti taj znanstvenik tvrdi da se i mozak odrasle osobe može drastično promijeniti, ali u „teškim okolnostima“. To ne moraju biti samo životne tragedije. Računaju se sve okolnosti koje su izvan naše comfort zone.

Taj video je razlog zašto sam se, tijekom siječnja, odlučila buditi u 5 ujutro – jer je teško.

Rješenje svih problema

Ovaj tekst je zapravo nastao samo sa jednim ciljem – da s tobom podijelim rečenicu. Ta rečenica uopće nije u skladu s mojim karakterom. Za početak – ja ne psujem. Barem ne kada sam u nekoj od “profesionalnih” uloga. Kao drugo, ja sam više tip za razumijevanje, empatiju i detaljne analize. Međutim, ta rečenica je u zadnje vrijeme postala moje rješenje za sve “ne da mi se” trenutke. Ona glasi:

Toughen The F*#! Up Buttercup

Ta rečenica nikada nije ono što želim čuti. Ali garantiram – niti jedna druga neće brže ušutkati glas u tvojoj glavi koji ti u pet ujutro govori da je vani hladno.

Znam. Ima teških dana. Ali su tu s razlogom. Za ostvarenje nekih ciljeva jednostavno moraš stisnuti zube i ostaviti srce na terenu (da iskoristimo trenutno aktualnu sportsku metaforu).

Keep calm and #TTFUBC!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Bok, ja sam Tea, poduzetnica u nastajanju, inženjerka sa smislom za biznis, kreativka zaljubljena u ljude. I autorica bloga TeaTime. Inspirira me ideja da sami kreiramo život i karijeru kakvu želimo. Moj put prema tome možeš pratiti na blogu, Facebooku i Instagramu.