Isklesanih tijela, svi u istim biciklističkim odijelima, fokusirani, disciplinirani da u nekoliko dana odvoze stotine kilometara. I onda ide ključna rečenica jednog od njih.

Samo da napomenem, ekipa biciklista s dijabetesom na posebne načine mora prilagođavati obroke, paziti kada si i koliko daju inzulina jer tijelo nakon ogromnih napora jednostavno drugačije reagira.

Nisu biciklisti jedini takvi. Prošle godine čitala sam o braći Kraljević. Blizanci Ivica i Ferdo istrčali su (gotovo) svih šest najvećih maratona na svijetu. Zašto gotovo? Ferdo ih je istrčao sve, a Ivici nedostaje jedan – bostonski, iako to uopće nije bitno za priču. Na dan kada je zbog tumora na mozgu koji mu je dijagnosticiran 2015. primio dozu kemoterapije on nije otišao očajavati nad svojom sudbinom nego je sjeo u avion i odletio trčati maraton u Tokiju. I istrčao ga je za manje od četiri sata što je, znaju svi koji trče, ono - fascinantno i za potpuno zdravog čovjeka.

A ove godine... Pa evo za par dana braća otvaraju trgovinu Running Gate u središtu Zagreba u kojoj će se prodavati najbolja oprema za trkače. A da stvarno znaju što trkači vole pokazuje jedan sitan detalj. Prije nego kupite tenisice možete ih posuditi na nekoliko dana pa odlučite jesu li one prave.

I sama sam se prije desetak godina susrela s bolešću koja me ozbiljno izbacila iz cipela i koja je na neki način dovela do mog zaljubljivanja u trčanje... Ne znam, jednostavno je jedno vodilo ka drugom. Još od tinejdžerskih dana vukla sam ogromnu dioptriju. Odlučila sam se na lasersko skidanje. Povremene jake glavobolje prije te odluke pripisivala sam stresu, no dijagnoza je bila glaukom. Do tada sam tu riječ povezivala uz umirovljenike u zadnjem životnom stadiju i nisam imala pojma o čemu se zapravo radi. Neurodegerativna bolest koja uzrokuje sljepilo.

Razgovor s liječnicom me šokirao, kao i nju moja dob i takva dijagnoza. A što to zapravo znači – jednostavno imam previsok očni tlak i to može uništiti moj očni živac. Mjesecima sam očajavala nad svojom sudbinom jer lijeka – nema. Postoje lijekovi koji usporavaju bolest, ali ništa je ne zaustavlja. Uglavnom vidjela sam se kako slijepa sjedim u nekom kutu i učim čitati na Brailleovom pismu, nemam djecu jer šta će mi – ionako ću oslijepiti, nemam muža jer tko bi me mogao voljeti, ni auto, ni posao, ništa... Sve vam je jasno. Pročitala sam valjda sve što postoji na netu o toj temi i nisam našla nikakav čarobni štapić izliječenja. Tek tu i tamo bih naletjela na tekstove koji bi propagirali da pušim travu ili da se primim nekog sporta koji ubrzava protok krvi, recimo trčanje. Ili biciklizam. Ali s biciklima sam na VI.

Radim, imam djecu, vozim, trčim i iskreno mislim da je veća šansa da me pogodi grom dok trčim po pljusku nego da me ta nekakva očna mana zaustavi. I tu je sport super terapija. Rak, dijabetes, glaukom... Nebitno jer sa sportom ti imaš cilj, imaš motiv, znaš što te gura naprijed. Fokusiran si na te neke svoje planove, a nisi zatvoren u drami, patnji, boli. Sretan si kada uspiješ, tužan si kada ne uspiješ. Veseliš se kada nekoga motiviraš, veseliš se sekundi u kojoj si bolji... Naprosto živiš.

Ne prepuštaš se stresu tek tako. Smiješ se, ja se smijem više nego ikad. Bojim li se? Da, bojim se da ne uganem nogu pa neću trčati tjednima. Ili da temperature opet padnu ispod ništice. Bojim se i da će rasprodati one neke tenisice koje sam si zapikirala. Bojim se i da na prvom ovogodišnjem polumaratonu koji planiram (velikogorički) ne spustim svoje vrijeme. Ali bojim li se bolesti? Ne, nek se ona boji mene jer ako mogu istrčati 10, 20 ili 40 kilometara što ja to ne mogu? 

O autorici: 

Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka. Pratiti me možete i na Facebooku.