Razvod je postao toliko učestao da se čudimo ako je netko dugo u braku, a ne ako se razvodi. Zašto je to tako? Zbog praga tolerancije koji je pao jako nisko, ili zbog dostupnosti svega, i površnosti koja je ubojica svih lijepih emocija. Kad na Oltaru obećamo: "U dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi"- svakako bi trebalo naglasiti da tu spada i "smrt" ljubavi. Shvaćamo li olako emocije, ili su i one potrošna roba? Činjenica je da nam brakovi traju sve manje, čast izuzetcima, i da su krajevi sve okrutniji i sve manje se biraju sredstva kada želimo povrijediti onog (onu) kojem smo obećali ljubav do groba.

Svaki kraj je tužan, a razvod sigurno spada u jedan od onih koji su najgori i najstresniji. Sve se u našem životu mijenja, doslovno sve. Na osudu okoline se više nitko i ne obazire, ili je okolina prestala osuđivati. Vjerojatno ni oni nemaju toliko vremena, niti mogu popratiti sve razvode koji su u tijeku.

Prilikom razvoda, u većini slučajeva, djeca pripadaju majci. Nije to malena obaveza. Sve one koje su se razvele, i borile sa tim, znaju o čemu pričam, jer sam i sama to prošla. Žena mora biti sve, mora biti na stotinu mjesta odjednom. Prekrcana je obavezama, i u vječitoj borbi s vremenom. Ako ima sreće da joj njena obitelj pomogne, ona je jedna od rijetkih sretnica.

Ona je ta koja se diže prije svitanja, i liježe dugo iza ponoći. Ako ima sreće da je djeca ne bude, odspava jedva nekoliko sati. Razvedena žena i majka je borac, jer to mora biti. Nema nikog da se bori umjesto nje. Mora biti jaka, čak i dok liječi svoje ranjeno srce i ponos. Ona će zagrliti svoje dijete, ali nju nema tko.

Plače u samoći, slomljena od života i obaveza. Ali mora dalje, sama… Jer, ako pronađe nekog tko bi joj mogao zaliječiti ranjeno srce, i vratiti povjerenje u ljubav, osuda okoline bit će strašna. Sva krivica za razvod past će na nju, bez obzira koliko je vremena prošlo od njega. Ona je ta koja obitelj treba držati na okupu pod bilo koju cijenu, a ne je razarati. Tko misli na nju? Nitko? Uz svu tu borbu sa svakodnevnicom, ima i dodatak, borbu sa bivšim. On ne zaboravlja, u većini slučajeva, ne zaboravlja da je treba iznova poniziti.

Ali zaboravlja platiti alimentaciju koja je ionako crkavica, a on se ponaša kao da osobno njoj daje cijelo bogatstvo, a ne svojoj djeci. Često zaboravi, ili nema vremena preuzeti djecu kada bi trebao.

On može živjeti punim plućima u novostečenoj slobodi, on ima svu slobodu ovog svijeta, i samo rijetki tu slobodu koriste da bi bili više sa svojom djecom.

Osveta bivšoj ili bivšem bi trebala biti sporedna. Kao roditelji, trebali bi misliti na djecu, i svaka čast parovima koji se uzdignu iznad niskih poriva, i funkcioniraju kao roditelji. To što oni ne mogu zajedno, to su riješili razvodom. Sve ostalo, trebali bi rješavati razumom, a ne emocijama. Oboje bi trebali imati samo jedan cilj, odgojiti djecu.

Znam da nije lako nijednoj strani, ali jednoj uvijek bude teže.

Ja sam uvijek za to da se skrbništvo dijeli, jer mi se čini da je to jedino ispravno. Biti rastavljen, ili rastavljena, je teret, ali biti roditelj je odgovornost koji svi trebaju preuzeti. Zato, dragi moji, budite uzor onima kojima ste dali život, jer djeca oponašaju roditelje.
Imajte to na umu. Sve što nauče o životu, nauče od vas. Sigurna sam da im želite sve najbolje, a oni i zaslužuju najbolje roditelje, a vi to možete biti.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.