Naizgled banalno koncipirana ideja o romantičnom spoju dviju srodnih duša uzrokovala mi je niz problema u poimanju i idealiziranju te famozne “ljubavi” i čuvenog princa na bijelom konju.

Sasvim sigurno svi zaslužujemo ljubav iz snova. Pritom neki od nas očekuju princa na konju, magarcu, u Mercedesu… No neki od nas očekuju tu nesretnu “polovicu”. Nikakvo čudo, obzirom da nam cijeli život ispiru mozak ispraznim frazama nazivajući nas nečijim boljim ili gorim polovicama. Ne znam da li je u mom genetskom kodu izostao gen za obmanjivanje, ali moja luda glava oduvijek je bila sumnjičava prema ideji koja sugerira da sam nečija “polovica”.

S mog prsta još ne bliješti prsten čiji bi sjaj zadovoljio rodbinska očekivanja, a to što ne pokazujem ni pretjerane afinitete za uzornu domaćicu, ne ide mi u prilog. Dovraga. Nešto sa mnom nije u redu. U skladu s tim, trenutno su na repertoaru pitanja:

Kad vučete korijene iz mentaliteta kojem, osim po geografskim točkama, ne pripadate onda vas u nekim životnim fazama šokiraju neukusna pitanja koja vrlo često dolaze od uznemirujuće bliskih osoba. Pitanje “polovica” od krucijalne je važnosti. I polovica je u njihovom svijetu, zaista samo polovica. Moja pokojna baba znala je reci za moje prijateljice kako su se “lipo udale”, kako su im momci “fini”, a da nijednog u životu nije vidjela. Jedina informacija kojom je raspolagala bila je ta da je dotični sin nekog seoskog baje koji ima dvije benzinske ili “radi u Njemačkoj”. To je bilo dovoljno. Pozadina financijskog pokrića nije bila u fokusu njezinog interesa, a maniri, bonton ili, ne daj bože, inteligencija, kojom bi se dotični eventualno mogao pohvaliti nije bila čak ni u bonus paragrafu njezinih želja.

Moj um nikada nije mogao shvatiti zašto se ljudi ponašaju na određeni način. Još kao dijete, buntovno sam reagirala na serviranje svega što sam intuitivno smatrala besmislenim. Oduvijek sam osjećala averziju prema “ukalupljivanju”, a sama sam, naposljetku, bila žrtva mnogih. No, čini se da ljudi i dalje imaju određena očekivanja od mene. Čekaju sa spremnim kalupima na vrhu puta kako bi oštricom neukosti korigirali dimenziju tuđih snova. Ispravili putanju koja vodi u raj za koji ne znaju ni da postoji. Gdje je sloboda zrak. Ljubav jedino prometno sredstvo. Gdje nema kalupa. Malo o tome znaju.

Ludost na dvije noge, koja kroz život gazi nikad pripadajući čoporima na koje nailazi. Uvijek marginalizirana u nastojanjima da jedina relevantna pripadnost bude ona vlastita. Bez obzira na sve.

Ja vjerujem u ljude. Cjelovitost ljubavi. Cjelovitost mišljenja. Poštovanja. Ideja. Da je više cjelovitosti u nama ljudima, bili bismo sretniji. Da je više cjelovitosti, ljubav bi prepoznala ljubav. Prepoznali bismo je jedni u drugima. Oštre rubove kalupa koristili bismo samo na sebi samima. Odvajajući od nas sve što nam ne pripada. A ne pripada nam mržnja, ni osuda. Ne pripada nam ništa tuđe. Ne pripada nam NIŠTA.

Biram polovicu koja to nije. Polovicu u čijoj prisutnosti sasvim intimno mogu rasti na svim poljima. Biram polovicu uz koju mogu biti dovoljna. Biti ono što jesam. Biti cijela. Biram ljubav koja ne pokušava kompenzirati nijednu drugu. Biram polovicu koja to nije. Dodatak mojoj potpunosti koja je moj temelj. Ono što ja jesam i sto jedino mogu biti. To ne umanjuje savršenost takvog dodatka, njegovu veličinu i važnost. Upravo suprotno.

Pomno, najpomnije, biramo dodatak koje ćemo staviti na vrh konstrukcije koju smo sami kreirali vlastitim usponima i padovima. Takve konstrukcije nemaju cijenu. Ne pronalaze se u blještavilu tuđih auta, u sladunjavim riječima i prividima, bankovnim računima. Ne pronalaze se u tuđim odrazima, ne stanu u dimenzije rezerviranih kalupa. Teže tonu, jer na plećima nose ono što ih čini stabilnima- svoju priču. Svoju prošlost koja im, kakva god bila, omogućava da sigurno odolijevaju vjetrovima s visina. I kalupima s nizina. 

O autorici:

"Moje ime je Iva Mioč, autorica sam bloga Znaš li tko si? by Iva Mioč. Ideja o blogu javila se u tragičnoj noći terorističkih napada u Parizu gdje sam se igrom sudbine našla i u kojoj je moja, dugo potisnuta, spisateljska strast  ponovno oživjela. Oživjela je Ona. Moja mala djevojčica sa koferom punih snova koji sam negdje usput izgubila. Zbog nje, u vječnoj sam potrazi za odgovorima na mnoga pitanja. Osim na Facebooku, možete me pronaći i u mom malom kutku, na mojoj web stranici."