Razmišljajući kako sažeti iskustvo rada s izbjeglicama, ali i samog bivanja i druženja s ljudima u Šatili, zaključila sam kako je najiskrenije i najpoštenije iznijeti ga u fragmentima. Ono što mogu dati su ove bilješke, uhvaćeni trenutci, priče i promišljanja.

I

Prvoga dana u Centru za psihosocijalnu podršku Tomorrow is ours koji vodi organizacija Najdeh Now International (NNI) djeca, uglavnom od 5 do 10 godina, prilaze nam s radošću i gotovo neviđenim entuzijazmom za učenje. Većina djece je iz Sirije, s obiteljima su izbjegli u Libanon, a u Centru su posebno ranjive skupine koje su proživjele teške traume. Radi se i o djeci koja nisu u mogućnosti ići u školu pa im je svakodnevni odlazak u Centar i nekoliko sati provedenih tamo jedini prozor u koliko-toliko formalno obrazovanje. Nažalost, financijski teška situacija mogla bi uskoro ozbiljno ugroziti opstanak Centra, stoga će NNI u narednih nekoliko mjeseci pokrenuti kampanju za doniranje.

Razmišljam o nazivu Centra – Sutra je naše. Gorkoslatko. Prošle sam godine u Šatili upoznala palestinske izbjeglice koje su ondje ostale zatočene desetljećima – čitav život proveli su u izbjegličkom kampu. Krug rata, nasilja, siromaštva, nemoći, kuće na koje padaju bombe, palestinske zastave, sirijske zastave, negdje daleko u kutu šems (sunce) - tako se crta Šatila. Sve u meni želi vjerovati da sutra pripada ovoj djeci. S jednom trećinom slabo našiljene olovke neumorno pišu slova, bore se sa izgovaranjem riječi sa slovom p (koje uvijek ispadne b, pa pink zvuči kao bink, a purple postaje burble), donose poluraspadnute bilježnice da ih zaklamam, a usred zadatka vole zapjevati kakvu pjesmicu i onda mirno nastaviti dalje s radom. Prisjećam se Libanonca, visokoobrazovanog i bogatog, kršćanina, koji mi je dan prije. Kada sam mu rekla da idem u Šatilu, prokomentirao kako nekad misli da bi "najjednostavnije bilo sve to bombardirati". Prolazi me jeza dok razmišljam o njegovim riječima i promatram djecu.

II

Strujni kabeli i dalje križaju nebo u nepravilne komadiće, gdje god se okrenete. U doticaju s njima i dalje povremeno ginu ljudi, pogotovo kada padaju kiše koje sve pretvore u mini vatromete. Izmučenog majmuna kojeg sam prošle godine vidjela u improviziranom zoološkom vrtu nasred glavne ulice više nema. Kažu mi da je umro. Nešto u meni odahne - mislim da je bolje tako. U kampu i dalje nema pitke vode. Različite frakcije i dalje drže svoje dijelove kampa, obilježavaju teritorij zastavama, posterima, grafitima, naoružanim stražarima na plastičnim stolicama i skuterima. Više nego politička razilaženja, sukobe u kampu rađa trgovina drogom i slične kriminalne radnje. U proteklih godinu dana u kamp je stiglo još Sirijaca, pa se procjenjuje da danas ovdje u stiskavcu (na prostoru od svega kilometra kvadratnog) živi gotovo trideset tisuća ljudi (1948., kada je kamp otvoren, bio je namijenjen za tri tisuće ljudi).

III

Druge večeri u Bejrutu susrećem se s Jehan Bseiso, palestinskom pjesnikinjom, s kojom virtualno prijateljujem posljednje tri godine. Izmijenjivale smo priče, prevodile pjesme, slale si komadiće života, ali se nikako nismo uspjele susresti uživo. Najsretnija sam što je napokon grlim u pitomom kafiću u ulici Hamra, dok se u pozadini čuje Atab Cheba Obeida. Priča mi o svom radu za Doktore bez granica posljednjih osam godina, životu na relaciji Bejrut-Kairo-Amman.

Pričamo o Šatili, jer Šatila je bila prekretnica u njenom životu. Kada je završila fakultet radila je u oglašivačkoj industriji, za klijente iz Dubaija. Trenutak kada je odlučila napustiti taj posao i posvetiti se posve drugačijem radu dogodio se upravo u Šatili. "Stajala sam nasred ulice u Šatili, znaš kako je tamo, siromaštvo i prljavština gdje god se okreneš. U tom mi je trenutku zazvonio mobitel i klijent mi je rekao da moram smisliti još riječi za opisati 'luksuzno' za neki umjetni otok koji su gradili u Dubaiju. Slušala sam ga i gledala oko sebe i odlučila da je dosta", priča mi. I zbilja je bilo dosta – klijente iz Dubaija zamijenila je žrtvama ratova u Iraku, Afganistanu, Sudanu, Jemenu, Siriji, Libiji... I sva je svoja iskustva istkala u pjesme – stavljam samo dio jedne (Gaza iz dijaspore):

Habibi, danas si me podsjetio da smo ispod istog neba
Ali nigdje kraja bijegu. Samo izbjeglice.
Preskoči doručak s paravojskama u Bengaziju, ručaj u Homsu pod ruševinama.
Napusti svoju kuću u Mosulu.
Napusti svoju kuću u Mosulu.
Napusti svoju kuću u Mosulu.
Tri puta u tjedan dana.
Odnesi svoje tijelo u Bejrut, a srce ti još lupa u Alepu.
Odnesi svoje tijelo u Amman, a srce ti još lupa u Gazi.
Pobjegni.
Sjedni na brod smrti od Egipta i Libije do Italije, ostavi djecu na obali.

IV

Većina taksija odbija voziti u Šatilu. Jedini prijevoz do Šatile na koji se možete osloniti je service kombi koji vozi na potezu do aerodroma. U takve se kombije može natiskati petnaestak ljudi, a uloviti ih se može od autobusne stanice Dowra. Staju bilo gdje, samo im trebate mahnuti. Tim se kombijima, kao i rijetkim busevima, voze gotovo isključivo izbjeglice i migrantski radnici. Libanonci i Libanonke se gradom tiskaju u vlastitim automobilima – javni prijevoz većini je potpuna nepoznanica. Nepoznanica im je i Šatila, u kojoj većina građana Bejruta nikada nije bila, što ih ne sprječava da o području Šatile imaju veoma snažno (uglavnom negativno) mišljenje.

V

Ponekad usred sata s djecom u učionicu ulaze fotografi i novinari. Neki od njih se ni ne predstave, već se odmah s ulaznih vrata s velikim objektivima unose u lica djeci. Nabrzinu okinu nekoliko fotografija i odlaze. "Nekad se osjećam kao da smo u zoološkom vrtu", govori mi jedna od učiteljica, koja u Centru radi posljednjih godinu dana. Kakve će priče pisati novinari i fotoreporteri koji ne postavljaju pitanja, koji samo na brzinu promotre situaciju, koji se ne trude uspostaviti kontakt s ljudima o kojima će naposljetku pisati? Nisu li njihove priče već  napisane pa sad samo love "dokaze" kojima će potvrditi da su bili, da su vidjeli - kojima će poistiniti svoje unaprijed formirane doživljaje i impresije? Gledam ih kako ulaze u prostoriju i razmišljam, onako starinski, kako svakim škljocanjem aparata kradu dušu djeci. "Osuđeni smo na vječno reduciranje", komentira jedan od voditelja Centra.

VI

Jedno jutro ranije stižem do Centra, nitko još nije stigao, vrata su zaključana. Centar je na prvom katu zgrade, na drugom katu je mala ordinacija koju vode Doktori bez granica. Na stepenicama su svakog dana redovi ljudi koji čekaju na doktora. Stojim ispred zaključanih vrata, pokraj mene je nekoliko žena s djecom zamotanom u deke. Svi kašlju, šmrcaju, hropću, hvataju se za trbuh, stišću dlanove. "Bolesna, jako bolesna", govori mi žena koja stoji stisnuta pokraj mene. Naslonjena je na zid, diže pogled prema nebu, maše glavom u stranu. Nebo je tiho.

VII

U učionici je uvijek veselo, dobacujemo se pričamo kao loptama, iz jednog kuta u drugi pa opet natrag. Huseinu je šest godina. Rođen je u Alepu, iz kojeg su njegovi roditelji izbjegli prije četiri godine. Posljednje četiri godine žive u Šatili. Husein obožava ptice i prijatelje, a njegov je prijatelj postati lako – dežurni je za zagrljaje, ponekad se usred sata ustane, zagrli nas i vrati se na svoje mjesto. Iman je šest godina, ima sestru blizanku koja se također zove Iman. Rođena je u Idlibu, posljednje tri godine živi u Libanonu. Najveća joj je želja igrati se u parku i imati svoj vrt.

VIII

Idlib, Alep, Homs, Damask, Deir ez Zor, Daraa, Raqaa, Quneitra, Hama... Učim imena svih njihovih gradova, gradova iz kojih dolaze djeca, gradova iz kojih dolaze učiteljice. Oni su moji prijatelji, njihovi gradovi su i moji gradovi. Želim da i moji gradovi budu njihovi gradovi, da ih slobodno otkrivaju, vole i prisvajaju. Današnji svijet često nas tjera da biramo, u svemu, da budemo ili/ili - ili pomaži doma ili pomaži vani, ili budi ovdje ili budi tamo, ili budi naš ili budi njihov. Ali tamo je ovdje, a oni smo mi, i to treba živjeti. Ne pristajem na podjele, ne pristajem na cjepkanje svijeta i ljudi. Upravo je to ono što nam neprestano donosi probleme – sprječava dublji osjećaj odgovornosti i razvijanje prave solidarnosti.

IX

Petak je navečer, lijepa i topla večer, a stotinu djece priprema predstavu u kampu. Bit će plesa, glume, pjevanja. Skupljamo ljude iz hostela, pozivamo sve na predstavu – velika je večer. Na ulasku u kamp osjećam da je nešto drugačije, ljudi su nervozni, zrak se može rezati nožem. Prilazimo dvorani u kojoj su djeca, a prolaznici nas nabrazaka guraju unutra. Trebate otići, govore mi. Promatram kako se glavna ulica ispražnjava u minuti, žene i djeca ulaze u kuće, prodavači zatvaraju male dućane, gase se svjetla, ostaje samo nemir. U tom trenutku kreće pucnjava, ispred zgrade vidim dvije skupine naoružanih muškaraca koji pucaju jedni na druge. Nose kalašnjikove, jedan na ramenu ima bazuku.

Djeca u dvorani miču se od prozora, procedura im je već poznata – sukobi između pojedinih frakcija u kampu nisu rijetkost. Stojimo u mraku, a jedan mi mladić govori kako ga je strah za vlastitu djecu jer su mu i majka i otac nastradali u okršajima u kampu u zadnjih dvadeset godina. Kako ovdje dolazimo svaki dan posljednjih nekoliko tjedana, ljudi nas znaju i posebno se brinu da nam se ništa ne dogodi – sklanjaju nas i nakon sat vremena skrivanja izvode iz kampa na sigurno. Svi znaju da se strancima ništa ne smije dogoditi – to bi značilo probleme za čitav kamp. Kada umiru "domaći" život se nastavlja kao da ništa nije bilo.

X

Iako spavam u hostelu na drugom kraju grada, većinu stvari kupujem u Šatili. Tu mogu naći sve - voće, falafel, slatkiše, A4 papir, gel za tuširanje, pa čak i suvenire. Ibrahim, u svojim šezdesetima, prodaje voće na trošnom drvenom štandu na ulazu u Šatilu. U kampu je već starosjedioc, pa mi svaki put udijeli kakvu priču na izlomljenom engleskom, a ja uzvraćam na oskudnom arapskom. Prodaje uglavnom klementine i banane, uvijek svježe, uvijek jeftine. Dan nakon pucnjave pita kako sam, hoću li nastaviti dolaziti. Ne želi da mislim da je to sve što je Šatila jest. Znam da je Šatila više od toga. Kao što su izbjeglice više od rata koji im se dogodio (iako, naravno, valja itekako pričati i o ratu, kao što valja pričati i o pucnjavi).

Naposljetku, meni se, na spomen Šatile, među prvima pojavi Ibrahimovo lice - maše sa svog štanda, usne razvuče u lagan osmijeh i nastavlja prebirati po klementinama. Ali kako ću znati, kako će itko znati što je sve Šatila – ako nitko ne dolazi, ako se na prvi znak nevolje zauvijek okreću leđa? Sve to pojačava getoizaciju, širi prostor za nevolje, nemar i nemoć. Ljudi ostaju zatvoreni, u labirintu strujnih kabela i oronulih zgrada, taoci kalašnjikova koji strše s balkona, pokraj bučne prometnice kojom automobili svakodnevno jure iz centra i prema centru - ali se rijetko zaustavljaju. Tamo negdje, gdje odlaze svi ti autmobili, drugi je i drugačiji život, u koji ljudi iz Šatile gotovo da i nemaju pristupa.

XI

Kažem gotovo, jer u hostelu u kojem boravim, u kršćanskoj četvrti Achrafieh, radi čistačica Iman. U Šatili živi već nekoliko godina, došla je iz Sirije. Iako je visokoobrazovana, nigdje nije mogla pronaći posao, a posrećilo joj se da je kroz organizacije koje surađuju s hostelom uspjela pronaći posao čistačice. Šest dana u tjednu čisti u hostelu. Dolazi rano ujutro, dok snena izlazim iz sobe, ona već mete, slaže ručnike, pere suđe... Za vrijeme pauze uvijek vadi papirić iz džepa, pažljivo odmotava i sipa kavu u džezvu. Kuha je dugo i pije iz male plavobijele šalice. Jedno jutro sjedimo zajedno na balkonu, nudi me kavom i priča o sinu koji je nedavno navršio četranaest godina i trenutno je sam u Njemačkoj. Prije dvije godine su pokušali zajedno do Njemačke, ali su razdvojeni u Turskoj. On je tamo, ona je zaglavila u Libanonu. Uhvatim ju s vremena na vrijeme kako priča na mobitelu, glas joj zadrhti habibi, habibi i svi znamo da je poziv iz Njemačke.

XII

Marijam je umjetnica, iz Sirije je došla prije koju godinu, u Šatili drži slikarske radionice. Nakon božićne proslave za djecu zovu nas na zajedničko slikanje. Sretni smo jer ovoga puta možemo održati predstavu, miran je, sunčan dan. Puna dvorana roditelja je na predstavi - plješću, slikaju, osmijesi su im veliki, oči suzne, u prsima široko. Marijam pleše, pjeva, njena energija je neiscrpna, osmijeh zarazan. Sjedimo jedna kraj druge, dok fotograf namješta kameru, govorim joj kako zrači, a ona mi odgovara: "Prije tri godine nisam bila sretna i nisam znala hoću li uopće moći biti. Ali danas sam sretna, tako sretna". Čak i ovdje i sada, nakon svega, život može biti lijep, može se izroditi kakav krasan trenutak, i opstati sam za sebe, nezagađen.

XIII

Pijemo čaj nakon dugog dana, u Šatili su ulice postale more, kiša pada kao da nikada neće stati. Jedna od volonterki došla je sa sjevera zemlje. Priča mi o paru iz Sirije koji je prebjegao preko granice u izbjeglički kamp u snijegom zametenoj dolini Bekaa. Stigli su kasno u noći, s bolesnom bebom. Kako liječnički tim nije mogao stići prije osam ujutro, morali su čekati nekoliko sati. Ujutro, kada je pomoć napokon bila dostupna, beba je umrla. Večer prije u hostelu sam slušala nekoliko "avanturista", muškaraca u kasnim dvadesetima, iz bogatih zapadnih zemalja, koji su u Libanon došli jer im je u njihovim zemljama "dosadno" i "nabrijani su na rat". Žarko žele u Siriju.

Koliko su privilegirani i zaštićeni ti ljudi, da mogu izgovarati i misliti takve stvari – da rat mogu svesti na uzbudljivu avanturu. Pritom nemaju osvještenu činjenicu da su u gotovo svim ratnim zonama koje su im toliko "riskantne" i "uzbudljive" i dalje oni ti koji su najzaštićeniji, zbog novca koji imaju i putovnica koje nose sa sobom. Nešto je duboko perverzno i potresno u tome – vidjeti ljude kojima je rat zamjena za videoigru, zamjena u kojoj oni i dalje imaju najviše života. Oni dolaze i odlaze kada i kako žele, okidaju selfije s natpisima Dobrodošli u Siriju, vraćaju se doma s pričama u kojima ima mjesta samo za njih kao subjekte. Sve to, dok u Beki, zbog svega nekoliko sati koje je ukrala noć, svjetlo dana čeka mrtve bebe. Rat je oluja koja gura sve, izbjeglice neumorno pristižu, kidajući svoje stvarne udove preko naših fikcionalnih granica.

Imam sa sobom zbirku poezije Slobodana Berberskog, stisnutu u ruksaku, malo mokru po rubovima. Vrtim stranice, nalazim jednu više nego prigodnu:

Nagnali su nas u sram

I sad nas okružuju table

Svakog dana podmećemo šešire

U tamnim prolazima metroa.

U podne i uveče dolaze po pazar.

Nama ostavljaju samo sentime.

Sruvali smo se duboko u sebe,

Iz mogućeg dana u zgusnutu noć.

Svuda oko nas

Gmižu pijavice.

Nikuda više

Ne možemo da pođemo.

XIV

Unatoč prisutnoj nestabilnosti, unatoč svemu što je ova zemlja prošla posljednjih nekoliko desetljeća, unatoč brojnim izazovima kojima se trenutno susreće, ovo je i dalje nevjerojatno mirno mjesto. Izmučena, siromašna, segregirana, s velikim i dubokim problemima – DA, ali bez sukoba do kojih bi negdje drugdje vrlo vjerojatno došlo, kada bi bili uključeni svi faktori prisutni u Libanonu. Zašto je tome tako? Razni analitičari sigurno mogu ponuditi razne teorije, ali iz razgovora s ljudima zaključujem da je tome tako zato što svim ljudima ovdje rat nije apstrakcija – sve generacije imaju živo sjećanje rata.

"Ako imamo nešto zajedničko svi u ovoj zemlji i ovom gradu – to je rat", govori mi taksist Muhamed. A rijetko se tko, tko zbilja poznaje rat, usudi ponovno ga prizivati. Zato iz Šatile, iz Bejruta, iz Libanona, Sirije i Palestine, na kraju puta ponovno vadim lica ljudi koji čitavim svojim bićem, čitavim svojim životom, svjedoče NE granicama i NE ratu. Slušajmo ih.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ivana Perić je aktvistica, novinarka i urednica H-Altera. Najviše piše o Bliskom istoku, i temama rata, izbjeglištva i "drugosti" , a vodi i blog Middle East Revised.