Bi li svi roditelji trebali proći test o vještinama odgoja?
Prije dobrih 20 godina našao sam se u debatnoj školi i odlučio braniti tezu da bi potencijalni roditelji trebali proći test zrelosti prije nego što odluče imati djecu. I naravno da nisam mislio da trebaju proći neki višetjedni tečajić, nego pravi, pomno osmišljeni test koji će procijeniti jesu li uistinu spremni i sposobni za taj izazov.
Činilo mi se smislenim da se trebaju tražiti kompetencije za odgoj kad se traže za razne druge stvari. Ako ne možeš voziti auto bez vozačkog ispita, zašto bi ti se dijete dalo u ruke bez ikakvog promišljanja? I bicikl voziš tek nakon što te roditelji provedu kroz školu vožnje, pa doista nema smisla djecu svakome prepuštati samo zato što su plodni. Ma ne možeš voziti ni viličar u zapuštenom skladištu gdje su najgore što možeš uništiti nekakve rasklimane police, a kao roditelj možeš uništiti nečiji duh, a kao što nas je Pag podsjetio, možeš odlučiti ugasiti i dječji život. Tim sam argumentima pokušao obraniti svoju tezu, iako sam i tada znao da je ideju nemoguće sprovesti jer nema nikakve šanse da se složimo oko toga koje zapravo kompetencije treba imati roditelj i kakvi trebaju biti kao par.
Koliko trebaju poznavati jedno drugo, koliko trebaju poznavati sebe, koliko bi morali biti emocionalni stabilni, trebaju li biti u braku, jesu li uopće razgovarali o podjeli uloga u obitelji, imali li slične roditeljske stilove, zamišljaju li uopće slično ulogu roditelja, koji su im motivi za imanje djece, koliko su im kompatibilni životni ciljevi... Osim što se ne možemo složiti oko odgovora, mislim da se ne možemo složiti ni jesu li to ključna pitanja. Naime, skoro sva ta pitanja tiču se sadržaja obitelji, a nekima su sasvim usputna jer ih neusporedivo više brine forma obitelji. Njima je ključno kako obitelj izgleda izvana, a ne kako funkcionira iznutra.
Ima tako ljudi kojima je krajnje svejedno kakve kompetencije imaju roditelji, ali im je jako bitno da dijete dobiju bez uplitanja medicine. Pa se npr. protive medicinski potpomognutoj oplodnji. Imaju dojam da Bog nije za to da roditelji postanu iznimno motivirane osobe koje su spremne proći kroz tjelesnu, emocionalnu pa i financijsku torturu višestrukih neuspjelih pokušaja, ali eto, misle da Bogu baš nimalo ne smeta kad slučajno zatrudni par koji se upoznao te noći, ako se nakon toga odluče na brak za koji nisu spremni. Opet, bitno je samo da se zadovolji forma, a to što prvonavedeni parovi imaju neusporedivo veće šanse da će djeci osigurati stabilan dom, izgleda da je to manje važno.
Ima i onih koji misle da bi samo bračni parovi trebali imati djecu, jer kao što znamo, u svakom braku cvjetaju sve ruže ovoga svijeta. A posebno ako je crkveni brak. Kao što je dokazano apsolutno nigdje, u njemu ljudi manje varaju, manje zlostavljaju supružnike i manje partnera uzimaju zdravo za gotovo pa se misli da je to obećana zemlja za odgoj djece. Naravno, to se misli ako se uopće ne misli...
Vjerujem da se sjećate referenduma iz 2013. godine kojim su se “zaštitili brak i obitelj“. Nekako su uspjeli uvjeriti ljude da brak i obitelj ne ugrožavaju činjenice da ljudi nespremno ulaze u brak, da se uopće ne trude oko riješavanja problema, da ne znaju ni komunicirati jedno s drugim, da nemaju vremena jedno za drugo, da nemaju strpljenja ili znanja da bi adekvatno odgajali djecu... Ispada da je tim ljudima sve to bilo sporedno, ali je bilo jako važno da se Darku i Marku zabrani da se njihova zajednica nazove brakom. Jer ako se Darko i Marko ne mogu oženiti, onda bi nekako naš klasični brak odmah bio bolji, Bogu miliji, svetiji, kvalitetniji... To što se otada povećao broj razvoda, ali i količina obiteljskih disfunkcionalnosti... Ma to su sve sitnice. Bitno je da smo zaštitili poželjnu formu braka i obitelji, a sadržaj... Ma fućka ti se... Ispada da smo stručnjaci u borbi za ideologiju, ali smo jako kilavi kad se treba boriti za ljude.
I tada sam govorio da bi se ti deseci milijuna kuna mogli pametnije iskoristiti da se organiziraju Obiteljski centri u kojima bi obitelji mogle dobiti besplatnu, stručnu pomoć. Centri koji bi imali stručnu i samo stručnu osnovu.
I tada sam rekao da bi se ti stotine tisuća volonterskih sati mogle humanije iskoristiti da ti ljudi nekome pričuvaju djecu tako da par koji nema podršku okoline može konačno otići na spoj ili da se možda konačno naspavaju. Sve, baš sve bi više pomoglo konkretnim obiteljima s konkretnim problemima osim da se zaštiti jedna obična rečenica čime se zapravo samo izgradila platforma za nečije društveno i političko djelovanje. Jer naše obitelji ne žive od rečenica. Njima je apsolutno svejedno što piše u nekom dokumentu, važno im je ono što se doista događa u stvarnom životu. Ali mi nismo pokazali interes za to. Doista je žalosno da ćemo se prije boriti za određenu ideologiju, nego za konkretne ljude.
Iako ima nekih iznimaka kao što je inicijativa Jelene Veljače. Neću biti luzerska trolčina poput inertnih likova koji su odbacili incijativu samo zato što dolazi od osobe koja im se ne sviđa. Najlakše je samo kenjkati da netko ili nešto ne valja. A zapravo je vrlo jednostavno – ako misliš da neka incijativa ne valja, smisli bolju. Ako nemaš bolju, onda barem šuti.
Inicijativa je dobra iz dva razloga - živimo u zemlji gdje se pozitivne promjene događaju gotovo isključivo kad politika osjeti pritisak naroda. I drugi razlog - tako pokazujemo da nam je ipak stalo. Do ljudi, a ne ideologije. Do budućnosti naše djece, a ne prošlosti naših predaka. Jer iskreno, kada bismo s jednakim žarom raspravljali o budućnosti djece kao što raspravljamo na kojoj se strani ´45 našao nečiji djed, bili bismo enormno zdravije društvo.
I zato to jest naš problem. Svačiji. Naša primarna roditeljska dužnost je brinuti se o svojoj djeci, ali naša ljudska dužnost je brinuti se za djecu o kojoj se nema tko brinuti! I zato ima smisla prisiliti sustav da više prestanu tražiti jeftine izgovore i samo prebacuju odgovornost na nekog drugog te konačno počnu pronalaziti rješenja. Vrijeme je!
#spasime
Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!
