Svako malo netko potegne pitanje rada nedjeljom, odnosno zabrane istog. I to s argumentima koji su iznimno licemjerni ili potpuno promašeni.

Iz nekog razloga se uvijek posebno ističu blagajnice u trgovinama, a recimo, osoblje kafića, restorana i hotela, vozača kamiona, operatera u službi za korisnike, i gomile drugih radnika bitno rjeđe.

Naravno, oni koji rade u bolnicama, policiji, vatrogasnim postrojbama, itd., se i ne spominju jer se smatra da je najnormalnija stvar da oni rade nedjeljom. Ali ti ljudi se rijetko kad i žale na to.

I sam radim nedjeljom pa mi je ovo pitanje interesantno.

Već 10 godina radim kao vatrogasac u bolnici u 12-satnim smjenama (dnevne i noćne, od 7 do 7) i petkom i svetkom, ovisno o tome kako me zapadne smjena.

Ni ponedjeljak koji je mnogim radnicima grozan, ni petak za koji žive, meni ne znače ništa u životu jer moj ritam ne prepoznaje dane u tjednu.

On poznaje samo “dnevna – noćna – dva dana slobodno – dnevna – noćna – dva dana slobodno” i tako u nedogled. Nije ga briga na koji dan u tjednu pada dnevna, na koji noćna, a koja dva su slobodna.

Odradio sam gomile Božića, Uskrsa, Novih Godina, i svih ostalih dana koji su “predviđeni za provesti s obitelji”.

Čitavi slobodan vikend  sam imao možda 2 ili 3 puta u ovih 10 godina (ne računajući godišnji).

A produženi vikend? Ha ha ha, što je to? Spajanje blagdana s vikendom u mojoj struci ne postoji, kao ni skraćeno radno vrijeme dan prije blagdana. Šef ti apsolutno nikada neće reći “odi danas ranije doma”. Jer ne smije, čak i kad bi htio.

Ne idem ja nigdje.

I znate što? Ne bih takav ritam mijenjao za ikakav drugi.

Oblikovao sam svoj život oko ovog ritma i pronašao hrpu pozitivnih stvari u njemu (o tome u dodatku na kraju teksta). Klasično radno vrijeme bi napravilo strahovitu disrupciju u mom životnom stilu.

Jesam li uvijek tako razmišljao? Naravno da ne. Počeo sam raditi s 23 godine, kad su mi izlasci petkom i subotom bili svetinja. Kad sam živio za roštiljade, novogodišnje noći, Martinja, rođendane…

I naravno da sam znao kakvo će mi biti radno vrijeme. Ali ipak mi je na početku bilo koma.

Odjednom više ne možeš svaki vikend gdje god ti padne na pamet jer čitavi slobodan vikend za tebe ne postoji.

A provesti blagdane izvan obiteljske kuće? Sad odjednom više ne mogu vidjeti mlađu sestru kako se veseli poklonima? Roditelje kako uživaju u Božiću? Propustit ću mamine delicije za uskršnji doručak ili božićni ručak? (Nije isto kad ih jedeš navečer podgrijane.)

Čovjek se na sve navikne i s vremenom mi je Božić na poslu postao najnormalnija stvar. Osim toga, više cijeniš i više uživaš u svim onim Božićima, Uskrsima i Novim Godinama na koje si slobodan.

Bitno je samo da ne radiš apsolutno svaki vikend i svaki blagdan, svake godine, do kraja života. To bi bilo grozno.

Nedjelja mi ne predstavlja nikakav poseban dan u tjednu pa da baš tad moram biti slobodan. Bitno je da sam svaki tjedan na NEKE dane slobodan. Koji će to biti me stvarno nije briga.

Pomaže i to što se u državnom sektoru itekako osjeti na plaći ako si radio 12 sati na blagdan. Ne mogu ti pare nadomjestiti propušteno vrijeme s obitelji, ali ipak je lakše suze zbog propuštenog božićnog ručka brisati s novčanicama od 100 kuna nego s onima od 20 kuna.

Kad bi radnici u privatnom sektoru za rad nedjeljom i blagdanima bili stimulirani (neki jesu, neki nisu) jednako kao i radnici u državnom sektoru, bilo bi puno manje prijepora i ljudima ne bi toliko teško padao rad nedjeljom. 

U ogromnim trgovačkim lancima u kojima radi na tisuće ljudi, uvijek bi se našao netko tko bi htio raditi nedjelju umjesto ponedjeljka (recimo), ako bi za 8 sati umjesto npr. 250 kuna, dobio 350 ili više kuna. Za dovoljno para, trgali bi se ljudi da rade na bilo koji blagdan, a kamoli ne u nedjelju, pa onda oni kojima je “nezamislivo raditi nedjeljom i blagdanom” ne bi morali. 

Shvaćam da neki iz raznoraznih razloga (religija, djeca, tradicija) mrze rad nedjeljom, ali siguran sam da ima i ljudi poput mene kojima se živo fućka za dane u tjednu pa će s guštom odraditi nedjelju, pogotovo ako je plaćena više.

Ako već svjesno ganjate profesiju za koju znate da uključuje vikende i blagdane, onda se pomirite s time i pronađite pozitivne stvari u takvom radnom vremenu.

Na kraju, treba tu i tamo stvari staviti u perspektivu pa se sjetiti da ima puno gorih stvari na svijetu od rada nedjeljom, i da ima hrpa ljudi u Hrvatsko koji svoje slobodno vrijeme za vikende i blagdane ispunjavaju skupljanjem boca, ili leže u bolnici, ili doslovno gladuju.

Kad uzmeš to sve u obzir, kog briga za blagdane, a kamoli za običnu nedjelju?

Zašto ja volim raditi nedjeljom? 

1. Više novca

Najočitija prednost rada nedjeljom. Ovisno za koga radite, naravno. Ako imate dobrog poslodavca, može se zaraditi osjetno više. Neki poslodavci plaćaju 50% više za rad nedjeljom i 100% više za rad blagdanom.

2. Manje posla

Ako radite sa strankama/gostima, često bude osjetno manje posla nedjeljom nego radnim danom. Na Rebru je radnim danom košnica. Sve skupa oko 20,000 ljudi prodefilira Rebrom svaki radni dan. I na tisuće vozila. Nedjeljom samo 10% od toga. Samim time je i manje posla za sve na Rebru, uključujući i djelatnike dućana, kafića, i kioska u sklopu Rebra.

Manje ljudi, manje šanse za konfliktne situacije.

3. Manje gužve u prometu

Nedjeljom je na cesti osjetno manje automobila. Za neke moje kolege koji do posla putuju autom 30 i više kilometara, to može značiti i do 20 minuta manje potrošenog vremena na put. Da ne spominjem da nema nervoze, zastoja, trubljenja, i svega ostaloga.

A ako putujete gradskim prijevozom, uvijek ćete naći sjedeće mjesto u nedjelju ujutro. Nema stajanja i stiskanja u krcatom tramvaju.

4. Nema šefova

 Moji šefovi (da, množina) rade samo od ponedjeljka do petka. Subota i nedjelja su za mene oaze duševnog mira. Šefovi nisu loši, ali ipak je nekako ljepše raditi kad ti nitko ne diše za vrat.

5. Često sam slobodan radnim danima

 Npr. ispadne mi da sam ponedjeljak i utorak slobodan. Ovisno o vašim životnim uvjetima, to može biti i najbolja prednost od svih.

Meni je super što većinu dana u tjednu imam vremena za kuhanje i mogu ženu koja radi klasično radno vrijeme, od 8 do 4, dočekati s ručkom. Kad bi i ja radio od 8 do 4, morali bi kuhati ručak ili dan prije, ili rano ujutro, ili bi se hranili u pekari, ili “ručali” u 6 navečer.

Mogu i dočekati poštara ili dimnjačara, otići na plac kad je manja gužva nego subotom i nedjeljom, i još hrpu drugih stvari.

A ako živite s puno ukućana u malo kvadrata, itekako će vam pasati kad svi oni u ponedjeljak moraju na posao ili u školu, a vi ostanete sami doma i imate kupaonu ili računalo samo za sebe.

Imaju li argumenti za zabranu rada nedjeljom smisla?

Hrvati naprosto obožavaju zabrane i kao da jedva čekaju da nekome nešto ograniče, pa valjda zato i zabrana rada nedjeljom svako malo postane aktualna tema.

Iz nekog razloga, svi se bave samo blagajnicama u trgovačkim centrima, kao da ne postoji još 150 zanimanja koja se ne moraju nužno raditi nedjeljom ali se ipak rade.

Hitne službe niti ne ubrajam. Svima je jako stalo da radnici u trgovinama imaju slobodnu nedjelju za provesti s obitelji i za odmor duše i tijela, ali ljudima u hitnim službama koje rade te iste nedjelje to valjda nije potrebno.

Sad ćete reći da su medicinske sestre, doktori, vatrogasci, policajci, vozači gradskog prijevoza, i ostali znali u što se upuštaju i kakvo radno vrijeme ih čeka i da su si sami izabrali taj posao. I u pravu ste. Ali znate tko si je još sam izabrao posao i znao što ih čeka?

Blagajnice, možda zvuči grubo, ali ne možete ući na tržište rada kao blagajnica i onda kukati što morate raditi nedjelje, kao da niste znali da 99% dućana radi nedjeljom i da su izuzetno male šanse da pronađete posao u struci koji ne uključuje rad nedjeljom.

A još manje smisla ima kukati u ime drugih bez da uopće znate je l’ ti ljudi žele ili ne žele raditi nedjeljom.

Dok sam kao student radio u McDonald’su u kuhinji, znate koji mi je dan bio najbolji za raditi?

NEDJELJA.

Sat se plaćao 50% više nego radnim danom, a posla je bilo 80% manje.

Radnim danom sam za 14 kuna na sat radio u totalnom kaosu (bilo je to prije 14 godina) i jedva stizao ispeći sve narudžbe, a nedjeljom sam za 21 kunu na sat hladio jaja.

Rijetko sam tu nedjelju mogao i dobiti jer su je, naravno, htjeli i svi ostali. A na blagdane je satnica bila 100% veća! E tu si se tek trebao potući da dobiješ barem 4 sata s kojima bi umjesto 56 kuna zaradio 112 kuna, što je meni kao studentu iz obitelji s prosječnim primanjima činilo itekakvu razliku.

Kad je stimulacija dobra, kakvi blagdani, kakve nedjelje, čovječe. Računi se moraju platiti, mora se jesti, mora se živjeti.

Ono što je bilo super, je da svatko tko nije htio raditi nedjeljom, nije morao, jer je ionako bilo previše nas koji smo se trgali da dobijemo tu magičnu nedjeljnu smjenu.

Ali hvala svima koji su se u to vrijeme borili za zabranu rada nedjeljom i htjeli me spasiti od 50% veće satnice i najlakšeg dana u tjednu za raditi u McDonald’su.

Znam da ima hrpa ljudi koji rade nedjelje za skoro istu satnicu kao da je radni dan i da neki rade apsolutno svaku nedjelju, ali to nije slučaj sa svima. Zašto kažnjavati one koji dobro zarađuju nedjeljom i koji bi bez tih nedjeljnih bonusa živjeli lošije?

Pa krenimo s argumentima.

1. “NEDJELJA JE TRADICIONALNI DAN ZA PROVESTI S OBITELJI.” 

SVAKI dan je dan za provesti s obitelji. Koja je točno razlika između rada od ponedjeljka do petka, i rada od nedjelje do četvrtka (naprimjer)? Dva slobodna dana tjedno su dva slobodna dana tjedno.

Bitno je samo da slobodni dani svaki tjedan postoje i da ista osoba ne radi svaki vikend u godini (osim ako to ta osoba želi). Protiv toga se borite.

Osim toga, u obiteljima gdje se drži do “tradicionalnih vrijednosti”, žena radi sve živo i mrtvo po kući. Znači, želite nekoj blagajnici osloboditi nedjelju kako bi u miru mogla kod kuće kuhati, prati, i čistiti za ostatak familije.

Znam hrpu žena (a i muškaraca) s posla koje se nedjeljom narade manje nego kod kuće i kojima smjena u nedjelju dođe skoro kao odmor.

Pogotovo mi je super kad biskupi krenu s pričom da su žene koje rade nedjeljom degradirane i ponižene, kao da ih KC u Hrvata otvoreno ne smatra strojevima za rađanje, drugotnima, i manje vrijednima od muškaraca. Tko će o položaju žene u društvu nego hrvatski biskupi. Sve feminist do feminista.

I koliko ćemo se još pretvarati da hrpa obitelji svoje zajedničko vrijeme nedjeljom ne provodi tako da svatko u svojoj sobi bulji u ekran? Zajedno su, ali nisu zajedno.

2. “RAD NEDJELJOM RAZARA OBITELJ.”

To je stav Katoličke Crkve u Hrvatskoj, a od nedavno i talijanske Vlade koja ozbiljno razmišlja o zabrani rada trgovina nedjeljom.

Je l’ to znači da su sve familije u kojima roditelji rade kao policajci, med. sestre, doktori, vatrogasci, profesionalni vozači, i svi ostali koji rade nedjeljom i blagdanima, u startu osuđene na propast i razaranje?

Možda da se tim ljudima savjetuje da niti ne pokušavaju osnovati obitelj? Mislim, čemu imati obitelj ako ćeš raditi nedjeljom, zar ne?

Moram priznati da nisam upućen u statističke podatke vezane za razvode i “razaranja” obitelji, ali nekako sam uvjeren da je rad nedjeljom debelo na začelju liste razloga za razvod.

Svakako iza razloga kao što su financijski problemi i stres uzrokovan lošim financijskim stanjem koje se može samo pogoršati ako se ljudima koji dobro zarađuju nedjeljom oduzme to pravo. 

A ako sam ja u krivu, i opasnost od razaranja obitelji zbog rada nedjeljom stvarno postoji, nameću se sljedeća pitanja:

Je l’ ta opasnost vrijedi samo za obitelji blagajnica koje rade nedjeljom ili i obitelji svih ostalih žena i muškaraca koje rade nedjeljom? I ako vrijede i za ostale, što s njima?Razaranje njihovih obitelji nam je prihvatljivo?

3. “RADNICI U TRGOVINI SU PREMORENI I PREVIŠE IH SE ISKORIŠTAVA.” 

Onda se borite se protiv takve prakse gdje netko radi 7 dana tjedno, ili mu se nedjeljni rad piše pod normalni.

Postoje poslodavci koji itekako dobro plate rad nedjeljom i blagdanima i osiguravaju adekvatno slobodno vrijeme za svoje djelatnike.

I opet se pitam, što onda sa svim ostalim djelatnostima koje rade nedjeljom a nisu neophodne?

4. “NE MORA SE IĆI U ŠOPING NEDJELJOM, SVE SE MOŽE KUPITI U OSTALIH 6 DANA.”

Točno. Ne mora se. Ali se očito želi. Trgovine ne rade nedjeljom zato što moraju, nego zato što žele. Kao što ni ljudi ne šopingiraju nedjeljom zato što moraju nego zato što žele. 

I ako ćemo se baviti s time što se u nedjelju “mora” a što ne, zašto onda stati na trgovinama? Što je s drugim djelatnostima koje se “ne moraju”?

Je l’ baš moramo na kavu ili sladoled u nedjelju? A u restoran? Je l’ moramo u muzej, kino, kazalište, ili zoološki baš u nedjelju? A u planinarske domove? Zašto ne bi sve to posjećivali samo od ponedjeljka do subote?

A zašto bi služba za korisnike teleoperatera morala raditi nedjeljom? Krepao ti je internet ili kabelska u nedjelju? Pa što? Zar moraš nedjeljom biti na internetu ili gledati televiziju? Zapravo, zašto bi uopće moralo biti televizijskog i radijskog programa u nedjelju? Zar ti djelatnici ne zaslužuju slobodnu nedjelju?

Kad idemo na more, zar baš moramo nedjeljom biti u hotelima i apartmanima? Zašto na moru ne bi bili samo od ponedjeljka do subote? Zar osoblje hotela nema pravo na slobodnu nedjelju? Zar njihove obitelji nisu u opasnosti da budu razorene?

A svadbe subotom? Kad prođe ponoć, tehnički je nedjelja, pa ti zbog svoje svadbe tjeraš ljude ne samo da rade u nedjelju, nego i po noći. Zar se ljudi baš moraju ženiti subotom?

Na kraju, zašto bi i crkve u velikim gradovima morale služiti misu nedjeljom kad se misa služi  i radnim danima? Pa neka i svećenici i ministranti imaju slobodnu nedjelju.

Ajmo napraviti to da nedjeljom nemamo apsolutno nikakav razlog za izaći iz kuće. Jer nedjeljom se ništa ne mora.

P.S. Znate što se još ne mora? Ne mora se raditi u trgovini.

Uvijek će biti ljudi kojima je nedjelja svetinja, i koji ne bi ni za kakve pare radili u nedjelju. I to je njihovo pravo. Ali onda bi se barem trebali potruditi da ne završe u sektoru u kojemu je rad nedjeljom najnormalnija stvar.

U 2018., kad je toliko ljudi otišlo iz Hrvatske, gotovo da nema industrijske grane koja ne vapi za radnicima.

Svatko od nas je kovač svoje sreće, i svatko može izabrati, unutar svojih psihofizičkih mogućnosti, što će raditi. Ako i promašite iz prve (pa i iz druge) jer s 14 ili 18 godina niste imali pojma što bi radili u životu, uvijek se to može ispraviti.

Danas je u Hrvatskoj lakše nego ikada promijeniti poslodavca ili čak kompletnu karijeru. Mogućnosti za prekvalifikaciju (od kojih su neke čak i besplatne) su na svakom koraku i stvarno nema potrebe da cijeli radni vijek provedete na poslu koji vas polako ubija iznutra.

Izvorne tekstove pročitajte ovdje i ovdje. 

O autoru:

Moje ime je Leon Zrile. U slobodno vrijeme bicikliram, gledam filmove, i čitam knjige. O svojim pogledima na život pišem na svom blogu Profane misli dok na svojoj Facebook stranici Pseudohumor objavljujem kratke fore, anegdote, i raznorazne bedastoće iz svog života.