“Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teškoće nesavladive. Ali kada se otkineš od sebe neodlučnog, kada pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen i pun prijetnji.”

Meša Selimović

Koliko puta na internetu pronađem ovakve citate, pa se zapitam; kako primijeniti takav mindset da živiš prema inspirativnim citatima? Nije do Meše, nije do Andrića, ma na kraju nije ni do Lincolna koji je napisao valjda cijeli internet, do mene je. Do nas je!

2015. je godina kada su se srušili svi moji snovi na nekoliko mjeseci. Znate kad vam život opali jedan od šamara koji niste očekivali? Upravo to se dogodilo meni, iz trenutka ambiciozne studentice koja je vjerovala u bolje sutra transformirala sam se u osobu čije je najdraže vrijeme bilo na kauču, zamotano u dekicu analizirajući svaki trenutak vlastitog života, propitkujući svaku odluku koju sam do tada donijela pitajući se; što ako…!? Nisam bila sama, ali sam bila usamljena, bez ljudi koji su smatrali da je prijateljstvo kada je njima potrebna pomoć, bez razumijevanja. Jer na kraju krajeva ljudi mogu pričati o vama, širiti laži, tračati, družiti se, povremeno smijati, ali se sve svede na to da velika većina ne vidi dalje ispred vlastitog nosa…

I to sam propitkivala – zašto ne vide?

Pad se dogodio nenadano kao da slušate vremenu prognozu i očekujete kataklizmu, ali uvijek postoji nada „ma neće baš mene“… Ipak se dogodila, a kada se dogodila bila je popraćena napadajima panike, ubrzanog disanja, slabljenja apetita u kombinaciji za nagonom za povraćanjem, gubljenjem kontrole – sve dok sam sjedila na krevetu i buljila u zid.

Nisam vukla ljude za rukav da pomognu jer kako da im objasnim da sam zapela na mjestu kad oni vide da mi zapravo ništa ne nedostaje?

Odjednom, guglajući, ali postepeno nastavljajući život ispod dekice pojavio se pojam ANKSIOZNOST iz svakog kutka interneta. U knjizi Strah, anksioznost i anksiozna stanja detaljno su opisane teorije filozofa i psihoanalitičara poput Freuda što je za njih anksioznost. Knjiga je napisana 1972., no pojam anksioznost nije bio stran. Kada bi se povukla paralela između svih teorija definicija anksioznosti bila bi da je to bolest koja prouzrokuje strah/opasnost koji je skriven, iracionalan, i subjektivan, stvara ga sama osoba koja pati od anksioznosti.

Anksioznost se pojavljuje kao nemir u slobodi, pojam strepnje, strah od budućnosti, strast koja rezultira iz bojazni od velike nesreće…

Pročitala sam mnoge članke u kojima pišu savjeti kako ju preboljeti, u kojima ljudi iznose svoja iskustva, u kojima ljudi koriste mentalnu bolest kao izgovor da nešto ne mogu napraviti jer je Mreža tako odlučila – anksioznost je postala bolest 21.st od koje svi bolujemo jer se bojimo živjeti!

Pojavom hiperprodukcije anti-anksioznih tekstova zapitala sam se stvara li se kontraefekt te kako doista pomoći sebi i okolini da pokušaju shvatiti razliku da rečenicama; Bit ćeš bolje; Daj razveseli se malo; Gle, imam ti ja neku self-help knjigu; Biti sretan je izbor, Meni je gore nego tebi pa nemam depresiju – neće postići ništa produktivno osim produbiti crnu rupu u kojoj se anksiozna osoba nalazi.

SVI MI NOSIMO DJELIĆ ANKSIOZNOSTI U SEBI

Slušajući svoje vršnjake uvidjela sam da je velik broj ljudi uvučen u bespuća crnih rupa popraćenih egzistencijalnim krizama iz kojih se ne mogu izvući radi velikih očekivanja koja su nametnuta od razno raznih lifestyle magazina i osoba koje se u njima pojavljuju. To je početak, svi ostalih strahovi proizlaze ih subjektivnog psihičkog stanja osobe i individualnog načina života. Pitanje koje sam se samo nameće prema nekom obrascu dvadesetogodišnjaka je; zašto sam baš JA rođen/a u vukoje*, imam VEĆ +20 i ništa nisam postigao/la zanemarujući širu sliku života.

Ne mogu pisati iz tuđeg iskustva, no mogu iz vlastitog; moj ples na rubu sastojao se od sebičnog odabira sebe, svojih ciljeva, uvjerenja, nada ili upadanja u monotoniju prostora i okoline toksičnih ljudi koji su se nalazili u mojoj blizini. Oduvijek su me odgajali da budem „dobra osoba“ pa kako mogu tako sebično odabrati sebe dok se borim s vlastitim nesigurnostima!?

I ja sam brinula o svemu jer je moja okolina hiperbolirala probleme nas mladih, i ja sam imala napadaje panike koje još uvijek ne mogu opisati riječima, i ja sam, na kraju, odlučila živjeti s dozom anksioznosti koje se niti ne želim odreći jer me zna usporiti i natjerati me da se zapitam idem li u pravim smjerovima, ali me više ne ograničava.

POZITIVA SE (NE) NALAZI U INSPIRATIVNIM CITATIMA

Danas, 10. listopada Svjetski je dan mentalnog zdravlja.

Tlo se izmiče pod nogama svima nama s vremena na vrijeme i u redu je ne biti u redu. Neki su prošli depresivna stanja, neki ih prolaze. Problemi mentalnog zdravlja ne počinju banaliziranjem bolesti i svrstavajući ga u isti koš kao pasivnost, lijenost itd. Također, ne rješavaju se kolektivnom dijagnozom da je društvo zagađeno problemima s ličnosti ili samopouzdanjem.

Oni se rješavaju zdravim monologom, dijalogom kada prepoznaš da je potrebno tražiti pomoći, ali ju i pružiti.

Pružiti ruku pomoći prvi je korak prema oslobođenom svijetu, onom o kojem je Meša na početku govorio.

GODINU DANA KASNIJE…

Godinu dana kasnije čitajući ovaj tekst shvatila sam koliko sam napredovala kontinuirano gurajući se u emocije i mjesta gdje moj um nije želio ići.

U posljednjih 365 dana doživjela sam jedan poprilično ozbiljan napadaj panike u centru grada da sam u trenutku mislila da ću prestati disati, da će mi srce puknuti, nisam osjećala noge, mislila sam da ću umrijeti na mjestu i da samo želim doći doma, zatvoriti se da me nema na dvadesetak sati.

Anksioznost me uhvatila nekoliko puta na malim velikim životnim prekretnicama kad sam ju identificirala na vrijeme pa umjesto smjera prokrastinacije, bezvoljnosti i melankolije odabrala sam smjer strpljenja od nekoliko sati da prođe te se vratila raditi ono što sam započela. Na kraju su rezultati rada bili više nego uspješni.

Jedna od krucijalnih odluka koje sam donijela je odlazak psihologu. Ako se pitate zašto bih išla u industriju koja broji prevelik broj samoubojstava očito je da se nikad niste susreli s osobom sklonom suicidalnim mislima ili se nitko u vašoj bliskoj okolini nije ubio pa ste u stanju pomisliti takvu glupost.

S druge strane, osobe koje umanjuju stručno znanje o mentalnom zdravlju automatizmom “gube pravo” da se sami izjašnjavaju kako su bili depresivni i/li anksiozni.

Ironično, najviše je onih koji negiraju psihologe i psihijatre, no kad je potrebno iz rukava izvući vlastita nestabilna mentalna stanja onda su prvi naglašavajući kako su vlastitima snagama pobijedili sve mentalne nedaće koje su ih snašle nabijajući drugim, potencijalno depresivnim osobama, manjak njihove sposobnosti.

Osim ljudi koji negiraju stručno znanje o mentalnom zdravlju i potencijalnu pomoć veliki je broj osoba koje negiraju samodijagnozu. Ponekad se izmiješaju ljudi koji negiraju samodijagnozu, a sami sebi dijagnosticiraju što jesu, a što nisu.

Poznato je da ljudi što više čitaju o bolestima smatraju da su bolesniji (moj pas je do sad dobio i prebolio bar deset alergija) i da cyberhondrija (kontinuirano guglanje simptoma bolesti) pridonosi nestručnim i površnim dijagnozama, no prvi korak prema izlječenju je pitanje za pomoć i shvaćanje da nam je ona potrebna. Smatram da bi svatko kome je imalo stalo do mentalnog zdravlja, a osjeća da ga trenutna okolina sputava trebao popričati sa stručnjakom. Svugdje u svijetu je to posve normalno, no u društvu koje je sve samo ne to, nije.

Naravno da nitko osim nas neće riješiti naše probleme, ni prijatelji, obitelj pa ni psiholog, no počet ćemo ih rješavati sami kad krenemo djelovati.

KAKO DJELOVATI ODMAH?

Moji savjeti za sve koji se osjećaju na prekretnici da ne znaju je li im sad ili odmah potrebna pomoć ili su već upoznati sa simptomima vlastitih mentalnih nestabilnosti su:

Znam da je svaki početak težak, no svaki početak je i novi korak u nepoznato koje je bolje od prošlosti.

Sram nije opcija.

Rad na sebi je.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.