Ako su vozila povoljna kao što to tvrdi Milanović, onda je odbijanje ministara da se njima koriste čista demagogija. Ili Vlada ipak priznaje da je to preskupi luksuz.
Naručene ministarske limuzine ipak nisu skupe kao što se mislilo. Sa 640 tisuća kuna, u njegovoj računici, kad je pobacao na stranu i servis, i porez, i davanja, i kožu, i zvučnike i ostale sitnice, došao je do neto cijene od 250 tisuća kuna za Audi A6 quattro s tristo konja.
Ispričao se novinarima zbog krivih podataka na prvoj press konferenciji, popljuvao novinare koji su baratali krivim podacima, okrivio svoje suradnike koji mu jučer nisu dali točne brojke, pohvalio šefa Ureda za nabavu koji se dobro cjenkao s dobavljačem, popljuvao Tomislava Karamarka. Pa čak i jadnu Jadranku Kosor.
Auti su, na koncu, triput jeftiniji nego što se mislilo.
Ali svejedno ne idu ministrima na korištenje.
Moćna vozila
Idu MUP-u za još nepoznate svrhe, možda za protokol, možda čak i za presretače jer kaže premijer da se "radi o moćnim vozilima". Ministri će ipak dobiti druga vozila.
Ipak, nakon Milanovićeva objašnjenja kako se radi o iznimno povoljnim vozilima, čak triput jeftinijim, kako je ovdje riječ o vrlo dobrom poslu, opet nije jasno zašto ministri ne bi dobili te aute na korištenje.
Željko Jovanović može mirne savjesti sjesti u jedan takav Audi. Jeftinijeg očito neće naći. A država se sada mora baviti nabavkom novih vozila za ministre. Jer, kako reče Gordan Maras, nitko normalan ne bi sjeo u taj auto.
Onda ga je očito netko nenormalan naručio.
Čista demagogija
Međutim, ako su ova vozila doista tako povoljna, a premijer je uvjeren da jesu, onda je odbijanje ministara da se u njima voze čista demagogija.
S druge strane, ako ministri ustraju u tome da odbiju nabavljene limuzine, za koje smo čuli da državu zapravo stoje pišljivih 250 tisuća kuna po komadu, onda neizravno priznaju da su ona previše luksuzna čak i za njihove potrebe i njihov resor.
Što je onda Vladi sve ovo trebalo? Što je trebalo ministrima da se demagoški odreknu Audija i premijeru da nam poruči kako Audiji uopće nisu toliko skupi?
I kome se to zapravo obraćao Milanović: uzrujanim hrvatskim građanima ili uzrujanim Vladinim ministrima? Koga je zapravo smirivao: one koji se ljute zbog nabavke takvih vozila ili one koji u takva vozila odbijaju sjesti?
I u čemu je na koncu problem: u cijeni ili u marki vozila?
Nije stvar u autima
Jednu stvar je Milanović ipak dobro rekao: "Nije stvar u autima".
I stvarno nije bila. Stvar je prvenstveno bila u reakciji Željka Jovanovića na pitanje o luksuznom automobilu. Najprije njegov osorni odgovor "zar bih trebao na posao dolaziti u kočiji", a potom njegova ponizna isprika zbog auta od 640 tisuća kuna, koji na kraju neće stajati više od 440 tisuća. Odnosno, 250 tisuća kad se porezi vrate državi.
U prvom slučaju, ministar je iskazao gotovo šokantnu bahatost, u drugom, servirao jeftinu demagogiju.
Ako ništa drugo, uloženi novac nije bio bačen samom činjenicom da smo limuzine mogli upotrijebiti kao lakmus papir reakcija pojedinih članova Vlade. Ako su auti preskupi, onda netko mora snositi odgovornost za njihovu narudžbu. Ako su jeftini, kako to sugerira premijer, onda nema razloga zašto se ne bi dali ministrima.
Milanović je mislio popraviti stvar, ali nakon njegove presice doista više nismo na čistu je li bio problem u Audiju, u klasi, u cijeni, u opremi, u operativnom leasingu, u Jovanovićevu raspoloženju ujutro i navečer, u Karamarku, Kosorici ili možda novinarima.
Nema veze, bitno je samo da Jovanović dobije svoju Škodu. Za ostale je dobra i kočija.
