U ono doba mraka i zatiranja svega hrvatskog bio sam kapetan juniorske momčadi svog nogometnog kluba. Kapetan seniora bio domaći dečko, Srbin. On nosio traku plav-bijel-crven, ja crven-bijeli-plavi. I nitko mi nije prigovorio, niti sam zbog toga završio na Golom otoku. Uz to sam se izjašnjavao kao Hrvat i slavio sve velike katoličke svetke i imali smo doma okićeno božićno drvce i bojali pisanice. I nitko od nas u obitelji nije zbog toga završio čak niti na nekakvom "informativnom razgovoru". I za državne praznike smo isticali hrvatsku zastavu, doduše sa crvenom zvijezdom, ali ipak hrvatsku, a ne nikakvu jugoslavensku. I nitko iz naše obitelji nije zbog toga završio u zatvoru. Djed mi u 2.WW poginuo kao domobran u borbi protiv partizana na Humci (Moslavačka Gora). I svake godine kada se slavila ta partizanska bitka ja tamo nisam išao, čak niti kada sam bio kakti obavezan ići. I opet mi nitko nije niti prigovorio zbog toga, znali ljudi zašto nisam išao. A u političkom rukovodstvu tadašnje općine bili uglavnom Srbi. I nitko me nije poslao na miliciju zbog toga. U jesen 89. ušao u HDZ i svi znali, a ipak me u svoje poduzeće zvao Srbin i liku nije smetalo moje političko opredjeljenje. I opet premda sam bio član "stranke opasnih namjera" nitko me nije šikanirao zbog toga. Sve to vrijeme i ja i svi moji smo bili ljudi, a to je u svemu tome najvažnije. Kada si čovjek tada se i ostali ljudi prema tebi ponašaju ljudski. Ovdje ne svrstavam ljudske zvijeri, kojih ima na obje strane.