Zašto su političari svugdje najomraženiji? Pa, kamo god gurnu noseve uvijek naprave više štete nego koristi. Ovaj put je to upravljanje rizikom. Rizik je dio ljudskog života. Primjerice, kad se uključimo u promet ili kad u sezoni respiratornih zaraza širimo viruse, druge izlažemo rizicima po zdravlje ili život. Od prometa, većini neće biti ništa. Isto kao i od zaraza. U prometu, neki će se lakše, a neki teže ozlijediti. Slično je kod zaraza - neki će se prehladiti, a neki teže oboljeti. I u prometu i od zaraza neki će izgubiti život - po WHO, godišnje 1,35 milijuna u prometu i 4 milijuna od zaraza. Zbog navedenih rizika uvijek su postojale razumne sigurnosne mjere. U prometu, to su ograničenje brzine, semafori, zebre, pojasevi i sl. Kod zaraza, to su higijena i izolacija ugroženih skupina u bolnicama ili domovima za starije. Onda je došla korona - s kojim je umrlo 1,3 milijuna ljudi. I umjesto da se koriste postojeće sigurnosne mjere, noseve u cijelu stvar gurnuli su političari. I izumili su nove mjere. Njima uništavaju ekonomiju, društvo i zdravstvo. Njima riziku po zdravlje i život izlažu vojske ljudi. Pogotovo onkološke, kardiovaskularne, dijabetičke, autoimune i ine bolesnike, kojima je nužna skrb srozana i do 70 posto. Jer ipak, to su političari. Oni se uvijek iznova trude biti najomraženiji. Pogotovo kad imaju cijelu bojnu slijepih obožavatelja - koji se ili ekstatično klanjaju svim njihovom potezima, ili zombijevski grizu svakoga tko te poteze kritizira.