I dok ovih dana slušamo prijedloge o osnivanju muzeja posvećenog žrtvama jugoslavenskog komunističkog režima sve je manje onih koji se sjećaju i bave žrtvama hrvatskog demokratskog režima.
Klasić: Žele muzej žrtava jugoslavenskog režima. Što je sa žrtvama naše demokracije?
U ovo vrijeme, dakle krajem lipnja 1991., Josipu Reihl-Kiru, Hrvatu i zapovjedniku osječke policije, sve je bilo jasno. Već je duže vrijeme bio svjestan pogubnosti srpskog nacionalizma koji je zemlju nevjerojatnom brzinom i još nevjerojatnijom lakoćom vodio u ratnu katastrofu. Ali je tih dana već itekako bio svjestan i pogubnosti hrvatskog nacionalizma koji je rat prihvatio kao najefikasnije sredstvo postizanja državne nezavisnosti. Za razliku od hrvatskih i srpskih nacionalista, Reihl-Kir bio je uvjeren da postoji alternativa ratu te da više vrijedi sto puta pregovarati nego jedanput opaliti metak. Nažalost, taj životni moto koštat će ga života. S dvojicom istomišljenika, osječkim gradskim vijećnicima, ubijen je 1. srpnja 1991. upravo prilikom još jednog pokušaja pregovora s pobunjenim Srbima. Međutim, ove mirotvorce nisu ubili Srbi. Ubio ih je Hrvat. Iako se po službenoj verziji, u koju nitko ne vjeruje, radilo o pogrešci, tj. slučajnom ubojstvu (rafalnom paljbom!), neslužbena verzija, u koju većina vjeruje, govori da se radilo o politički motiviranom ubojstvu. Motivi su poznati, a kad znate tko je od tadašnjih političara (u Slavoniji i Zagrebu) prednjačio u širenju nacionalne netrpeljivosti i preferirao nasilje kao oblik "komunikacije", i nalogodavce je lako prepoznati.
I dok ovih dana slušamo prijedloge o osnivanju muzeja posvećenog žrtvama jugoslavenskog komunističkog režima sve je manje onih koji se sjećaju i bave žrtvama hrvatskog demokratskog režima. Siguran sam da se već izrađuju muzejske vitrine posvećene ubijenim hrvatskim političkim emigrantima poput Brune Bušića, Stjepana Đurekovića ili Stjepana Ševe (s obitelji). S čime nemam nikakvih problema. Naprotiv, prikrivanje, a pogotovo podržavanje bilo kojeg kaznenog djela smatram ne samo društveno neodgovornim nego i moralno nedopustivim činom. Međutim, ne bi li oni, koji se bore za rasvjetljavanje zločina i pronalaženje zločinaca u prošlosti, trebali imati isti odnos prema svim zločinima i svim zločincima. Jer zašto bi komemoriranje politički motiviranog ubojstva iz 1960-ih ili 1980-ih za jedno društvo bilo važnije od komemoriranja istog takvog ubojstva iz 1990-ih?
A spomenuto ubojstvo Josipa Reihl-Kira, Milana Kneževića i Gorana Zobundžije možda je najpoznatije, ali ne i jedino politički motivirano ubojstvo iz 1990-ih. Tih godina brojni će građani Hrvatske postati žrtvama političke nepodobnosti. Ovom prilikom ne mislim nabrajati sve Srbe koji su "nestali", iako su kao lojalni građani odlučili ostati živjeti u Hrvatskoj. Ne mislim nabrajati niti one Srbe koji su nakon "Oluje" poubijani baš zato što su odlučili ostati živjeti u Hrvatskoj. S obzirom na glavne zagovornike osnivanja muzeja komunističkih zločina možda bi zanimljivije bilo nabrojati neke primjere Hrvata, i usto branitelja, koji su tih godina ubijeni pod "nerazjašnjenim", ali, po svemu sudeći, političkim okolnostima. Npr. slučaj Ante Paradžika, studentskog vođe iz 1971. i osnivača HOS-a, koji je sličnom "zabunom" kao i Reihl-Kir u jesen 1991. na cesti izrešetan od strane pripadnika hrvatske policije. Gle čuda, na isti način, na jednom kontrolnom punktu, ubijen je 1992. s osam suradnika još jedan zapovjednik HOS-a i dugogodišnji hrvatski politički emigrant Blaž Kraljević. Visoki hrvatski politički dužnosnici spominjani su i kao odgovorni za "sumnjiva" ubojstva Mire Barešića i Ludviga Pavlovića, također poznatih hrvatskih emigranata. U ljeto 2000. bombom je raznesen i bivši hrvatski časnik Milan Levar, po svemu sudeći zato što je odlučio javno progovoriti o zločinima nad civilima u Gospiću tijekom Domovinskog rata.
Ovom prilikom spomenuto je tek nekoliko pojedinaca čija se ubojstva dovode u vezu s političkom (ne)podobnošću u Hrvatskoj 1990-ih. Naravno, nisu sve žrtve doživjele fatalni ishod. Neke su "samo" fizički i psihički zlostavljane, praćene i prisluškivane, otpuštane s radnih mjesta, istjerivane iz stanova, javno ponižavane, diskriminirane, stigmatizirane itd. I da ponovim, ali i naglasim, ne od strane represivnog aparata totalitarnog jednopartijskog jugoslavenskog režima. Svi su oni bili veće ili manje, ali ipak žrtve režima koji je na vlast u Hrvatskoj došao demokratskim putem.
Zato se nameće i logično pitanje. U kojem će muzeju biti izloženi slučajevi tih žrtava?