Čemu sve te velike proslave kada oni koji su se borili svim srcem i tijelom večina neće biti ondje, pa ni blizu jer danas ti ljudi rade ako imaju posao, djele svakodnevnicu sa prosječnim građaninom koji jedva spaja kraj s krajem i nemaju novaca putovati vamo tamo. Takvu skupinu ljudi su svi zaboravili jer su nastavili normalno živjeti, ne viču na sva usta i tjelesne otvore da su oni Branitelji (namjerno pišem velikim slovom), a određenima trebaju zarobljenici rata koji će i za 50 godina raditi iste stvari s jednakom količinom mržnje. Takvi ljudi će skromno proslaviti tako da dan provedu sa obitelji, a ne se gurati da budu prvi na slici. Takvi ljudi su oko vas, a ni ne znate za njih. Takvi ljudi ne čekuju vječne zahvale i bili bi tisuću puta sretniji da se 10 000 kn uloži u neku bolnicu umjesto na naslikavanje onih koje nisu vidjeli za vrijeme cijeloga rata, a koji nakon njega imaju opsežniji ratni put od svih njih zajedno. Da, takvi ljudi ne traže potvrde jer znaju da su učinili ono što im je srce reklo. Takvi ljudi vjerojatno još uvijek rade i danas će umorni doći kući, a sutra iznova ustati. To je čovjek koji srcem živi za svoju zemlju. Zemlju koja mu sve uzima, a on je još uvijek voli.