3. dio avanture po Kini: Istočna Venecija i što smo sve naučili

Privodimo naš put po dalekoj Kini kraju. U posljednjem djelu posjećujemo ”gradić” Suzhou odnosno ”Kinesku Veneciju” a nakon toga vraćamo se doma, doma u Hrvatsku. Napravili smo i kratak rezime cjelokupnog doživljaja putovanja po Kini.

11. dan (2.8. – utorak) – Suzhou ili Kineska Venecija

Danas smo u planu imali turu po kineskim gradovima: Suzhou, Tongli, Zhouzhuang, međutim uspjeli smo doći samo u Suzhou. Što se dogodilo? Pa krenimo po redu. Direktan vlak vozi iz Šangaja do Suzhoua sa željezničke stanice Hongqiao do koje se može doći metroom. Što se tiče kupovine karata za vlak, postoje automati koji vrijede samo za lokalno stanovništvo jer je potrebno prisloniti osobnu kartu. Svi strani državljani karte kupuju na Ticket Officeu 4 ili 8, obavezno je ponijeti putovnicu. 

Pošto je sve na kineskom, preporučujem da si prvo na automatima pogledate kad koji vlak vozi (automati su na engleskom), zapišite si broj vlaka koji želite ili još bolje fotkajte automat s potrebnim informacijama i onda fotku pokažite teti na šalteru, tako ćete biti sigurni da ste dobili vlak koji želite. Karte su također na kineskom, pišu vam neki brojevi, jedan od tih brojeva je broj vlaka, drugi je izlaz na kojem stoji taj vlak i onda imate još broj vagona i broj sjedala. Najbolje da pitate usputne prolaznike gdje se točno nalazi vaš vlak, samo im pokažite kartu pa će vas usmjeriti, kako ne bi gubili vrijeme na traženje vlaka, jer polasci su točno na sekundu, a stanica je prilično velika. Cijena karte u jednom smjeru je 40 RMB.

Za vrijeme našeg boravka u Kini, stalno smo na vijestima gledali kako se dogodila strašna nesreća. Nedaleko od Pekinga, dva vlaka su se sudarila, mnogi ljudi izgubili su živote, prestrašno. Do Suzhou vozi tzv. bullet train, isti takav kao u nesreći. Vlak je stvarno metak, izgledom, a i brzinom (i preko 300 km/h), u Suzhou stižete za 25 min, nakon prevaljenih 100 km. Nakon što danima slušate o tako stravičnoj nesreći i onda sjedate u jedan od takvih vlakova, nije vam svejedno, ali stigli smo na cilj u komadu.

Suzhou je ”gradić” s 4 milijuna stanovnika. Poznat je po vrtovima i pagodama, ali i kanalima koji vrludaju gradom, preko kojih su mnogobrojni, prekrasni kameni mostovi, zbog čega grad često nazivaju ”Venecija istoka” ili ”Kineska Venecija”.

Jednom kad stignete u Suzhou pripremite se na dosadne nuditelje gradskih tura, koji doslovno čekaju svaki vlak i svakog tko im sliči na turista hvataju i guraju im prospekte pred nos. Prvo će vas pridobiti s nekom niskom cijenom za koju ćete vidjeti i ovo i ono i ono i ovo, a onda kad pokažete interes onda je odjednom cijena i 100 RMB, što se definitivno ne isplati jer na kraju ispada da je to cijena samo za prijevoz, ulaznice ćete naravno naknadno doplatiti. Jednom kad se ”zakače” za vas, kao prave pijavice, na slamku vam izvlače strpljenje, počnu vas živcirati.

Spremni su hodati za vama tako dugo dok ne pokažete barem malo interesa, a čim pokažete interes onda ste se još dublje zakopali, jer ste si time osigurali još barem 10 min dosađivanja. Najbolje rješenje je da samo hodate i ne gledate ih, nemojte niti slučajno zaustaviti se kako bi pogledali kartu ili bilo što drugo jer time samo pokazujete svoju nesigurnost, da ne znate kamo ići, a to je njima dovoljno, tada postajete gazele, a lavovi će vas rastrgati.

Nakon borbe, konačno smo se izvukli i stigli do autobusnog kolodvora. Kako sam prije spomenula, trebali smo krenuti prema gradiću Tongli, međutim, znali smo da vozi autobus i da vožnja traje 15 min, usprkos dobrim pripremama nismo uspjeli pronaći pravi bus. Sve piše na kineskom, iako smo imali napisan Tongli i kineskim znakovima, nigdje nismo uspjeli naći prave znakove.

Engleski ne zna nitko, niti jednu jedinu riječ, čak niti na informacijama. I kad smo uspjeli uspostaviti komunikaciju rukama i nogama, pokazujući slike i kineski natpis za grad, oni su nama pričali na kineskom, mahali rukama i jednostavno se nismo uspjeli sporazumjeti. Jedni su nas slali na jednu stranu, drugi na drugu i samo smo se vrtjeli u krug. U ovoj borbi smo izgubili i od umora odustali, krećemo u centar Suzhoua. Iz borbe u borbu, i evo nas u novim problemima, a gdje je centar, ne znam što se događa, al danas nam stvarno ne ide.

Znali smo da je centar nedaleko od stanice, s druge strane rijeke, treba prijeći ulicu, pa rijeku, malo hodanja i trebali bi biti tamo. Kada sam spomenula da je ovo ”gradić”, navodnici su bili s razlogom, ovo je gradić s obzirom na ostale gradove u Kini, ali kada uspoređujemo s hrvatskim gradovima, onda je ovo velikiiii grad. Sreli smo tada tri cure, Europljanke koje su također vrludale po stanici tražeći put do centra, također nisu dobile nikakvu pomoć od lokalaca, ali nažalost niti od nas. I tako mi krenuli pješke, ali na krivu stranu, zahvaljujući GPS-u i karti na kineskom koji su nas vodili svugdje samo ne na pravo mjesto, na kraju smo uzeli taksi.

Centar grada je nekih 3 km od željezničke i autobusne stanice, možete krenuti pješke, samo pazite na smjer, možete uzeti rikšu ili taksi, koji su puno jeftiniji nego u Šangaju.

I konačno smo stigli u grad. Prvi dojam na grad, simpatično. Kanal do kanala, prekrasni kameni mostovi preko njih, svaki od njih sakriva neku priču, legendu, a između kanala stare tradicionalne ulice. Ljudi sjede ispred svojih kuća, ili se kupaju u kanalima, frizeri rade na otvorenom, dućani također, a i kuha se ručak ispred kuće. Jedna od takvih ulica je i Pingjiang, najpoznatija ulica u Suzhou, stara preko tisuću godina.

Grad je prepun povijesnih građevina i znamenitosti, ali su razbacane po gradu. Mi smo posjetili  Temple of Mystery koji se nalazi u samome centru. A od mnoštva vrtova odabrali smo Couple’s Retreat Garden (ulaz 20 RMB). U vrtu smo si uplatili vožnju kanalima (10 RMB), što je bio najbolji dio dana i najljepši pogled na grad. Djedica nas je lagano vozio kanalom i pjevao neku kinesku pjesmu, pravi kineski doživljaj.

Prošetali smo još malo ulicama Suzhoua i zaključili da bi ga kvalitetno obišli potrebno nam je nekoliko dana, a ne samo jedan dan ili još gora opcija, tri takva gradića vidjeti u jednom danu, kakav nam je bio prvotni plan.

Kad smo stigli natrag u Šangaj odlučili smo se malo opustiti na glavnom trgu People’s Square, ali zapeli smo u istoimenoj metro stanici, ne slučajno već namjerno. Stanica je ogromna, vrlo se lako izgubiti u njoj, ali isto tako i vrlo zabavna. Jedan dio stanice uređen je kao ”old Shanghai” i to iz 1930. godine, imate osjećaj kao da ste vremeplovom otputovali u tridesete godine šangajskih ulica. 

Stanica je prepuna dućana koji prodaju sve i svašta, pravi shopping centar, ako imate slobodno vrijeme i želje za cjenkanjem, pravo mjesto za vas. Mi smo se odlučili za jedan zabavniji dio stanice, zabavni park prepun raznih automata, igara itd, gdje jednostavno zaboraviš na vrijeme i prepustiš se igri.

12. dan (3.8. – srijeda) – Pljusak po pljusak Šangaj

Zadnji nam je dan u Kini, stoga sam se odlučila probuditi ranije i otići u Zhongshan park i vidjeti što se tamo događa u ranim jutarnjim satima. Sedam je sati u jutro, a park je prepun ljudi, razlog tome je tai chi. Tai chi je kineska borilačka vještina kojom se pokreće unutrašnja energija chi. Taoistički mudraci zovu ga i ”Eliksir mudrosti”. U svijetu je zbog toga vrlo popularan kao oblik rekreacije i vježbe za postizanje dugovječnosti. I tako se svako jutro u parku okupe grupe ljudi koje vježbaju tai chi, uz lagane zvukove glazbe. Osim tai chi, u parkovima ljudi u jutro i plešu, vježbaju, puštaju zmajeve i jednostavno uživaju prije nego krenu na posao. Ovakve slike se u jutro mogu vidjeti u svim parkovima ali i ostalim većim prostorima grada.

Posljednji dan u Kini, a voljeli bi vidjeti još svašta, krećemo prema Jade Buddha Temple. Još jedan budistički hram i samostan izgrađen 1882. godine (ulaz 20 RMB). Hram je, kao i svi ostali, prepun statua Bude u svim mogućim oblicima, veličinama i pozama, nama je najzanimljiviji bio Happy Buddha, Buda za sreću. Happy Buddha ili Laughing Buddha, kako ga još nazivaju specifičan je jer se smije, debeljuškast je i pokazuje svoj goli debeli trbuh. 

Legenda kaže, da ga za sreću morate podragati po trbuhu ili glavi. Ljudi ga često stavljaju u hramove, restorane, kuće, te ga često koriste kao amajliju, jer simbolizira sreću, veselje i blagostanje. Najpoznatija statua hrama je ipak Jade Reclining Buddha, bijela statua Bude u poluležećem položaju.

Dan je bio prekrasan, odlučili smo još malo prošetati centrom. Metroom smo se prebacili do People’s Squarea, izađemo iz podzemne kad ono, pljusak. Grad je toliko ogroman da kad uđeš u podzemnu u jednom djelu gradu gdje je sunčano bez ijednog oblačka, kad stigneš na drugi dio grada tamo te dočeka kiša. Nismo bili spremni na kišu, opet, pa smo sjeli na stepenice podzemne stanice i čekali da prestane. Društvo su nam pravili stariji bračni par iz SAD-a. Divili smo im se. Dali bi im 65-70 godina, muž i žena, pješačili su Šangajem uz pomoć karte grada, energiju su si nadopunjavali RedBull-om, nadamo se da ćemo tako i mi jednog dana.

Kad je kiša prestala nastavili smo našu šetnju Nanjing ulicom, gdje nas je zaustavila skupina mladih Korejaca. Kako su nam ispričali, dolaze iz Koreje kako bi promovirali Expo, koji će se ove godine održati u Yeosu, te kako bi vježbali engleski. Malo smo popričali s njima, počastili su nas keksima i razglednicama iz Koreje. Nastavljamo šetnju i usput posjećujemo šangajsko središte sveznajućeg Googlea, i na kraju završavamo na Bundu, kad odjednom mrak u gradu i opet pljusak. Već smo ranije bili spomenuli da su šangajski pljuskovi baš pravi, pada kao da mu je zadnje. 

Našli smo se nasred šetnice i potražili prvi krov kako bi se sakrili, međutim to su napravili i svi ostali ljudi koji su se našli tamo, tako da je krovova za sakrivanje bilo sve manje i manje. I tako čekali smo da kiša prestane, kad odjednom, ne znam odakle, oko nas se pojavila hrpa ljudi s torbama prepunim kišobrana. Pokušavali su prodati kišobrane svima, čak i onima koji su ih imali, i naravno cijene su bile puno puno više nego inače. Iz principa, e baš nećemo kišobran, znamo da će to brzo prestati, to je samo pljusak. I pada i pada, kao u inat, neće prestati. Metro stanica je udaljena samo par metara i tako smo se odlučili, potrčat ćemo što brže možemo i stići do stanice. Tri, četiri, kreni, trči, trči i dotrči na semafor, kad ono crveno, a auti jure, a pljušti i tako smo pokisli.

Put nastavljamo prema kvartu Laoximen. Cilj nam je posjetiti tržnicu kukaca i antikvitetnu tržnicu. Navodno ih je teško za pronaći. I stvarno je. Lutali ovamo, lutali onamo, pitali ljude, neki nisi shvatili što zapravo tražimo, drugi nam nisu znali objasniti gdje se nalaze. Naišli na klinca od recimo deset godina, koji nam je, na tečnom engleskom, pokazao pravi smjer, ali još ih nismo našli. Pitali još par ljudi i evo ih. Tržnica kukaca, nedaleko od Laoximen metro stanice na kućnom broju 417, ulaz odmah s glavne ulice, a preko puta ulice, iza kuća sakrila se antikvitetna tržnica.

Na antikvitetnoj tržnici možete pronaći stvarno svašta, ali da snizite cijenu, morat ćete se namučiti u cjenkanju. Nama je zanimljivija bila tržnica kukaca. Na tržnici imaju ptice, ribice, kornjače, zečeve, mačke, vjeverice, skakavce, zrikavce koje prodaju kao kućne ljubimce i raznorazni pribor/hranu za kućne ljubimce. Možda nama najčudniji kućni ljubimci su sigurno zrikavci i skakavci, cijene im se kreću od 2-6 RMB a možete im kupiti i lijepu kućicu. Cijelom tržnicom širi se njihov zvuk.

Dan završavamo u Xintiandiu, kvartu koji nema nikakve veze s Kinom. Xintiandi je kvart prepun kafića, restorana, dućana, uglavnom vrlo visokih cijena. Kvart je to, prepun zgrada izgrađenih u europsko/američkom stilu koje svojim izgledom pozivaju turiste da ostave velike količine novaca baš tu.

Vraćamo se u hotel jer potrebno se spakirati i krenuti prema aerodromu, danas se vraćamo u Europu, danas se vraćamo doma.

Kako nam avion polijeće u pola 3 nakon ponoći, a metro ne vozi nakon 23 sata, uzeli smo taksi. Vozili smo se skoro sat vremena, a puno platili. Sjetite se samo Maglev vlaka, koji vas za 50 RMB do aerodroma doveze za 8 minuta, samo što ne vozi tako kasno. Nakon što smo uspješno stigli na aerodrom, slijedi tortura kineskih carinika. Preokrenuli su nam sve torbe, izbacili sve upaljače, koje smo kupili kao suvenir, i pustili nas doma. Vožnja od 10 sati do Moskve, još dva sata do Budimpešte, pa još tri sata autom do Hrvatske i vratili se konačno doma, s drugog kraja svijeta.

Kratki rezime činjenica i zaključaka o Kini:

Što se tiče cijena, to je mix. Vodu možete kupiti od 1,90 RMB pa nadalje u dućanu, na ulici će vam je prodati za 2-3 RMB ili čak 4-5 RMB. Sok od jedne ili dvije litre kreće se od 20 RMB pa čak i 40 RMB, pa je jeftinije kupiti Coca-Colu, Fantu, Sprite ili 7-UP koje možete dobiti jednu litru za 6 RMB a dvije za 7,5 RMB, što je čak jeftinije nego kod nas. Ali zato običnu malu Milku ne možete naći ispod 25 RMB, kutija čaja 35 RMB, kravlje mlijeko 15 RMB a opet 10 komada jaja možete kupiti za 7 RMB, čips Lays možete kupiti već za 4 RMB ili pak Pringles za 10 RMB.

Alkohol je također skup, Martini 150 RMB, vina od 40-50 RMB pa naviše, pive oko 5 RMB. (podsjetimo se, 1 RMB=0,6 KN). 

Prije puta čuli smo raznorazne priče kako nemaju ovo, pa nemaju ono, naravno da nećete pronaći Vegetu, Cedevitu ili Podravkine proizvode, al sve se nađe, ono što nema u malim dućanima u supermarketima sigurno ima, od salama, do kravljeg mlijeka (o kojem svi vole pričati kako ga nema u Kini).

Par riječi o Kinezima

I što na kraju reći o Kini? Neke stvari smo očekivali, neke su nas iznenadile, sve u svemu Kina nam se jako dopala. Lagani strah koji nam se javio prije samog putovanja, kako ćemo ovo, kako ćemo ono, sada izgleda smiješno, uz jako dobru pripremu prije puta, Kina i nije tako strašna, baš naprotiv, jako je zabavna i zanimljiva.

Kina nije samo Peking i Šangaj, razlika se javlja već između tih gradova, da ne spominjemo mala mjestašca diljem ogromne Kine, gdje uglavnom vlada teško siromaštvo. No, to ćemo morati provjeriti nekom drugom prilikom.

Troškovi

1. dio putovanja po Kini: Sam dolazak nije baš lagan

2. dio istraživanja Kine: Šangaj izgleda kao da je uvijek Božić

Članak je preuzet s portala Putoholičari.com.