Kći ne želi pred oltar dok ne pronađe svoga tatu Ivana...

Išli su noću u polja u smjenama dežurati kod Tenja i Divoša. Znalo se dogoditi da moj suprug Ivan sa suborcima cijelu noć šeta po polju, kao glineni golub, bez naoružanja. Kad je svanulo, otišao je raditi.

S mojim roditeljima i sestrom dogovorili smo se da ćemo, ako se bude moralo nekamo ići, ići svi. Moj tata je uvijek govorio da se ne rasipamo, da ostanemo zajedno, prisjeća se Manda Vadlja (61) proljeća 1991. godine, kad je u selu Antunovac nedaleko od Osijeka počeo rat. Njen suprug tad je imao 38 godina. Imali su kćer, tek su se malo bili skućili, uredili si život.

Obrani se priključio odmah

A onda je u samo nekoliko sati, kobnog 6. listopada 1991. godine, Mandi srušen sav svijet. Ivan je, kao dragovoljac i branitelj, nestao negdje u poljima prema četničkom uporištu Tenju, odakle je uslijedio žestok napad na obranu Antunovca. Od toga dana njenog Ivana nema.

- Dobro smo živjeli prije rata. Suprug je bio autolimar, ja sam radila, kći je rasla. Živjeli smo s mojim roditeljima, imali nešto stoke. Sa svima smo bili dobri, premda u našem selu nije bilo puno Srba. Ta nekolicina uklopila se među nas i družili smo se. A onda je, nekako s proljeća 1991., tih nekoliko Srba iz sela doslovno nestalo. Pričalo se da su otišli nekamo raditi, ali se kasnije ispostavilo da su pobjegli u Srbiju boriti se protiv nas. Tad se počeo i spominjati rat i suprug je među prvima pristupio obrani sela. Počeo je čuvati selo negdje oko Uskrsa, kad su na Plitvicama bili prvi problemi - govori Manda, koja se s kćeri i roditeljima vratila u svoje selo čim je ono oslobođeno i obnovila kuću.

- Bila je rana jesen kad je vojska JNA tenkovima krenula prema selu s obližnjeg poligona C, na kojemu su bili stacionirani.

Bila sam u autobusu koji je zaustavljen na cesti kad je iz jednog od tih tenkova ubijen novinar HTV-a na Brijestu. Bili smo dvadesetak metara udaljeni od tenka. Vozač nije htio autobusom dalje, a mi smo krenuli pješice prema Antunovcu kad je tenk okrenuo cijev na drugu stranu.

Žali što se nisu oprostili

Tad je postalo jasno da će rat biti krvav i da vjerojatno nećemo moći dugo ostati u selu. Ipak sam u Antunovcu bila do pada Orlovnjaka, dok moj suprug nije nestao - dodaje Manda, koja i danas taj dan prepričava s grčem u želucu. Bio je vikend. Manda je odlučila otpremiti kćer na sigurno, k rođaku u Đakovo, jer je postalo hladno danonoćno boraviti u podrumima.

- Nisam vidjela supruga taj dan kad je nestao jer sam bila s kćeri. Došla sam kući u ponedjeljak poslije posla. Na poslu sam čula da nešto u Antunovcu nije u redu. Otišla sam ranije iz firme i, kad sam izašla iz autobusa, vidjela sam pojedine ljude koji su me izbjegavali. Svi su se odmicali. Kod kuće su me dočekali mama i tata. Mama je stajala na vratima i samo rekla da Ivan nije došao kući - kaže Manda te uz suze nastavlja:

- Nisam uspjela reći mu ni zbogom, izreći neke lijepe posljednje riječi, niti zahvaliti na lijepom zajedničkom životu. Ništa. Samo je nestao - niže Manda. Dugo se, priznaje, nije mirila sa tom riječju - nestao.

- Kod njegovih prijatelja sam se raspitivala o tome što se dogodilo. Bili su u nekom bunkeru na njivi nedaleko od farme, izašli su iz njega kad je počeo napad, došli su na samu farmu Orlovnjak. Dio njih je odlučio trčati preko jedne čistine na kojoj je bila posađena djetelina. Tenkovi su pucali na sve strane. Drugi dio je ostao na farmi. Neki su ubijeni, zakopani kojekuda, neki su uspjeli doći do kanala i spasiti se, vratiti se u selo, a moj suprug je s još dvojicom ostao na farmi. Ili se nisu usudili izaći ili više nisu imali dovoljno snage trčati. Oni su stalno bježali pred tim tenkovima. Bili su u običnoj odjeći, u radnom odijelu, pa su možda pomislili da je bolje da ostanu na farmi, možda prođu kao radnici farme.

Pokušala sve da nađe muža

Rekli su mi da je svom prijatelju Jerku rekao: ‘Ako možeš, idi, ja ću se napiti vode i ostati tu’. Imao je oružje, neku pušku. Je li imao još nešto, ne znam - prepričava Manda ono što je uspjela saznati od Ivanovih suboraca. U tom napadu nekoliko njih je nestalo, a nekoliko je poginulo i ranjeno.

- Čim sam saznala da je nestao, otišla sam u policiju i prijavila nestanak. Od toga dana ga tražim. Idem gdje god mogu saznati ijednu informaciju o njemu. Išla sam na razgovore i sa Srbima i na razgovor s čovjekom koji je bio u pritvoru zbog toga napada na Orlovnjaku. Kad su tu osobu uhitili, s nekim svjedocima bila sam na ispitivanju. Tamo smo ga pitali gdje su naša djeca i muževi, a on nam se nasmijao u lice. Na kraju, naravno, nije osuđen zbog nedostatka dokaza. On je navodno u to vrijeme bio zapovjednik milicije u Tenju i on je odlučivao tko ide na odstrijel a tko će ostati živ. Pušten je na slobodu - dodaje Manda.

Zadnja priča koju je čula, a koju nije uspjela nikako potvrditi, bila je da su njen suprug, nestali mladić Lovrić te još jedan muškarac zajedno uhićeni i natovareni u vojno vozilo koje ih je krenulo voziti prema Silašu. Tu se vozilo navodno pokvarilo pa su ga vojnici pokušali popraviti. Dok su popravljali auto, tjerali su Ivana i drugu dvojicu da im pjevaju. Na kraju su ih ipak odvezli nekamo, ali se ne zna kamo.

Nada se da će pronaći kosti

- Išla sam tako daleko i našla se sa suprugovom daljnjom familijom u Beogradu i s njima sam se našla u Mađarskoj. Mužev bratić našao je neke informacije da su oni bili čak u Bubanj Potoku i da je tamo bio jedan mladi dečko s njim. Ali poslije velike razmjene zarobljenika, koja je bila u Osijeku, oni iz Bubanj Potoka su nestali i više mu nije mogao ući u trag - kaže Manda. Antunovac je pao 5. prosinca 1991. i svi mještani iz njega su morali otići. Godine koje su uslijedile za Mandu i njenu kćer Ivanu nisu bile jednostavne, ali su uspjele pregrmjeti najgore. Vratile su se u svoju kuću nakon obnove.

- Najteže mi je bilo što sam bila uvjerena da mogu sve sama napraviti. Zato mi je bilo strašno pomiriti se s time da ga ne mogu pronaći. Gdje god dođeš, zid šutnje. Najteže je što mu ne mogu pronaći ni kosti. Kćeri i danas jako fali. Oni su bili jako povezani. Kad god se trebalo šaliti i raditi spačku, tu je bio tata. Ona s nevjenčanim suprugom i sa mnom živi u istoj kući. Ne želi se udati. Kad god spomenem vjenčanje, kaže da to neće učiniti dok tata ne dođe ili dok ga ne nađemo. Ne želi to jer je nema tko voditi do oltara. Valjda će se jednom ipak pomiriti s tim i vjenčati se - tužno kaže Manda.