Kći Jadrana Lazića o dijagnozi raka: Obitelj me spašava

Rekli su da je već četvrti stadij raka debelog crijeva. A išla sam na preglede, bilo je u obitelji raka debelog crijeva, kaže Tamara Lazić Strugar (43). Kći je poznatog fotografa Jadrana Lazića i odvjetnice Vesne Lazić. Odrasla je u Beogradu, otišla u Ameriku, diplomirala na Yaleu, vodila je poznatu dermatološku kliniku u New Yorku. Suprug John Strugar ugledni je neurokirurg. Imaju dvoje djece, Miju i Luku. Skladan i sretan obiteljski život, uspješan, na Manhattanu, prekinula je dijagnoza. No Tamara je jaka, optimistična. Na Instagramu, gdje otvoreno govori o svojoj bolesti, ima više od 60.000 pratitelja... Ovih dana izašla joj je i knjiga “Kožodovštine: Slučaj kreme za urlanje”, koja djecu savjetuje kako da se štite od sunca, a izlazak knjige u Hrvatskoj omogućio je La Roche Posay...

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:16

Anđa Marić | Video: KanalRi

Prošle godine rekli ste da je rak debelog crijeva u četvrtom stadiju i da želite saznati što ‘što vam rak želi reći’. Kakva je situacija danas?

Odustajanja nema nikad, to nije opcija. Nisam čovjek koji odustaje, imam dvoje djece i puno, puno divnih razloga za život. Borba se nastavlja, ovo je četvrti stadij raka, borba je tu uvijek dugačka. Ne odustajem od toga da ću se izliječiti, koliko god su šanse i statistike protiv mene. Što mi želi reći? Konstantno se to pitam i gdje tu tijelo kaže ‘Ne’. Zašto? Zašto se ovo sve dogodilo? Na to ne postoji točan odgovor. Trudim se da živim najbolje što mogu svaki dan. Nažalost, situacija je i da živim od rezultata do rezultata, ništa ne mogu planirati unaprijed, živim u neizvjesnosti.

Kako izgleda liječenje?

Liječenje se promatra i mijenja, to je konstanta, ovisno o situaciji, a situacija je sad u jetri. Mislim da sam prošla 37 ciklusa kemoterapije u posljednje dvije godine, s vrlo jakim lijekovima i terapijama. Prije tri mjeseca sam imala zračenje, te četiri metastaze u jetri. Tri su se smanjile, četvrta je tvrdoglava. Živim od rezultata do rezultata i napadamo opet. Jer ako se ostavi i jedna ćelija otvorena, ‘neubijena’, ona se razmnožava i rak opet raste. Teško ga je ubiti u četvrtom stadiju, ali nije nemoguće. Idemo na to, nastavljamo. Liječim se i u Americi i u Njemačkoj, u Heidelbergu. Primam revolucionarno, novo cjepivo već godinu dana. Ono samo po sebi nije dovoljno da me izliječi, ali pospješuje rad sistema koji napada taj rak i drži ga pod kontrolom. Bit će tu još nekih tretmana koji su još jači, ali sve zavisi o reakciji mog tijela. Idem na akupunkturu, bavim se jogom, meditiram, uzimam neke suplemente, ali i tu moram paziti, razni prirodni tretmani i biljke mogu uzrokovati kontraefekte. Treba tu izvagati što mi se čini kao najbolja odluka jer ona je moja, ne može je donijet ni doktor, ni moj muž, ni prijatelj. Ona je moja.

Djeca i suprug su vam najveća podrška?

Jesu. Najveći su razlog za moju borbu. Doktor Igor Cetojević s Cipra dio je mog liječenja, a liječio je i Novaka Đokovića. Rekao je nešto jako mudro: ‘Kad se netko nađe na tamnom i groznom mjestu, duboko u tunelu ili mračnoj pećini, kad se ne vidi izlaz, ne vidiš svjetlo, važno je imati ljude u životu i identificirati tko je taj koji će ti pomoći izaći iz tog tunela. Samo se uhvatiš u tome mraku za zid tunela, a koliko god mračno, hvataj se i vidi gdje te vodi, kad-tad ćeš naći svjetlo’. Poanta je u tome tko je ta osoba koja predstavlja taj zid. Za mene su to moj muž i moja djeca. Kada dođe u situaciju da mislim da je kraj, ja se primim tog zida i korak po korak, s djecom i mužem ispred sebe. Polako idem i, koliko god je mračno, nađem izlaz iz tunela. I tako, gore i dolje. To je emotivni vrtuljak, nekad mi je vrlo mračno, a onda opet vidim nadu i vjerujem da ću se izliječiti. Do sljedećih rezultata, kad opet padnem. Ali opet se dignem i tako stalno.

VELIKI INTERVJU Dr. Josip Paladino: 'Kod kuće sam papučar, ne jedem ništa cijeli dan i odlično sam'

Vaša teta imala je rak debelog crijeva i uspješno se izliječila?

Prije više od 30 godina, kod nje je uhvaćeno vrlo rano, na vrijeme. Nije trebala ni kemoterapiju ni zračenje, kirurški je odstranjeno i nije se vratilo. Kod mene je kasno, bez obzira što sam išla ne sve preglede. Puno je agresivniji. Od 35. sam počela s kolonoskopijom, pa s 40 otišla opet i bilo je normalno. Bez ikakvog polipa, a na pregledu godinu kasnije imala sam krv u stolici i opet otišla na kolonoskopiju. To je bio već četvrti stadij.

Imali ste problema i prije dijagnoze?

Imala sam oduvijek osjetljiv želudac. Šest mjeseci, možda godinu prije dijagnoze, osjećala sam se umorno. Ali to je moj tempo, od 1999. kad sam došla u Ameriku. Dvoje djece, ludi tempo u New Yorku... Mislila da je to vezano uz to. Prvi simptom bila mi je krv u stolici. Inzistirala sam na kolonoskopiji. Znam da je rak debelog crijeva najveća opasnost. Nažalost, bila sam u pravu.

Koliko vam se tad promijenio život (prehrana, navike, vježbanje...)?

Izvadili su mi 30 centimetara debelog crijeva i 40 limfnih čvorova, devet ih je bilo pozitivnih, imali su stanice raka u sebi, prošla sam 37 ciklusa. Prehranu sam promijenila znatno. Oduvijek sam jela domaću hranu, iako je u Americi to neobično. Ja sam uvijek kupovala organsku, kuhali smo sami. Rijetko bismo naručivali iz restorana. Jela sam puno tjestenine i kruha, a puno znanstvenika vjeruje da su glavna hrana za rak ugljikohidrati i glukoza, znači šećer. Ali ne samo čokolada, torta, nego što se poslije sve pretvara u šećer. To je baš tjestenina i kruh, pa krumpir... Mislim da premalo voća, povrća, ribe, neka mediteranska kuhinja, koja je najzdravija. Nije mi prehrana bila dovoljno izbalansirana. I danas pokušavam otkriti kako bih se trebala hraniti. To je individualno. Prehrana za rak debelog crijeva nije ista kao za onoga koji ima neku drugu vrstu raka. Barem se tako vjeruje. Kad gledam studije, to je vrlo kontroverzno. Ima nekih koji podržavaju Keto dijetu, tu nema ugljikohidrata i šećera uopće, sastoji se 90 posto od masti, malo proteina. A onda postoje studije koje podržavaju vegansku dijetu. To je toliko kontroverzno, a stalno nove studije. Čovjek može izludjeti. Mislim da ne možemo pogriješiti s voćem, povrćem, ribom, možda piletinom, ne nekim jakim mesom. Dosta orašastih plodova i sjemenki isto koristim. Vježbam puno, iako mi je to problem jer nisam tako odrasla. Ali u jogi uživam, pokušavam dvaput tjedno u teretanu, u zgradi mi je, pa nemam izgovor. Dosta šećem po New Yorku, sreća da mogu. Trudim se što više se kretati, puno sam više fizički aktivnija, bolje se hranim, puno više i bolje spavam. Živim, zapravo, puno zdravije. Žalosno je što se to često desi nakon nečeg lošega, a tad je vrlo često prekasno. Ne uvijek, ali dok nešto ne izgubimo, ne cijenimo što smo imali.

Otvoreno govorite o svojoj bolesti, na Instagramu imate više od 60.000 pratitelja. Javljaju li vam se?

Ljudi mi se otvaraju kao da se poznajemo, i to mi godi. S nekima osjećam kao da smo prijatelji, iako se nismo upoznali. Primjer je jedna divna djevojka iz Dubrovnika, postale smo bliske i sanjam dan kad ćemo se upoznati. Ima ljudi koji dijele svoju bol sa mnom, kažu da im ovo što sam podijelila s javnošću pomaže da više cijene život da lakše prođu kroz svoje borbe. Pomogne im u braku, bolovima u leđima, pomaže im. Nažalost, ne mogu pročitati sve poruke. Ne želim da me djeca vide konstantno na telefonu. Trudim se da sam tu za njih kada dođu kući. Ali magično je kad vidim da sam utjecala, pogotovo kad neki kažu da su zbog mene napravili kolonoskopiju, a to ih je spasilo. Nikad ne bih rekla da će moja Instagram obitelj biti toliko bliska. To mi daje energiju da nastavim s borbom. Evo još jedan primjer, prijateljica je vidjela na Instagramu da imam tu pumpu u želucu. Njen poznanik iz Njemačke, tj. njegova žena, dobila je dijagnozu raka debelog crijeva i željeli su dijagnoze liječnika iz Amerike, Njemačke, cijele Europe, pa me pitala može li me spojiti s njima, jer se ta pumpa ne koristi puno u Europi. Mi smo se povezali, i danas smo prijatelji i savjetujemo jedni druge. Šaljemo si što je novo u Njemačkoj, što u Americi. I tako sam došla do tog fenomenalnog doktora u Njemačkoj koji mi daje injekcije. Da nije bilo Instagrama, ne znam kako bih došla do njega.

SVJETSKO, A NAŠE Muzej Iluzija: Naših muzeja ima od Kine do Amerike, uskoro 50

Je li najteže bilo reći djeci i obitelji za tešku dijagnozu?

Muža sam prvo nazvala kad sam se probudila iz anestezije i kad mi je liječnica rekla da je našla tu masu i da joj ne izgleda dobro, da je to poslala sve na analizu. Djeci nisam odmah rekla, čekala sam analizu i da vidim moram li krenuti na kemoterapiju, jer tad bi im bilo jasno da imam rak i da se nešto događa. Prvo sam im rekla da moram na operaciju jer cijeli život imam osjetljiv želudac, da idem da mi liječnici pokušaju popraviti to. Nakon toga, kad sam dobila rezultate, da se proširilo, da je jasno da moram na kemoterapiju, morala sam im reći. Prvo sam se konzultirala s nekoliko psihologa koji se baš bave time, s obiteljima koje prolaze kroz to. Savjetovali su mi da im kažem kako jest, da im ne krijem. I to je bila najbolja odluka. Sjećam se da smo u dnevnoj sobi bili muž i ja i djeci smo rekli da im moramo nešto reći. Vrlo brzo su me pitali: 'Mama, je li rak zarazan?'. Brinuli su se da ne prijeđe na njih, ali i pitali su se jesam li to od nekog pokupila. Bilo je tu praktičnih pitanja, što dalje... Ali nakon toga, s njima sam otvorena, sve im kažem. Shvatila sam da se puno više boje ako nešto krijem od njih. Kad im kažem iskreno rezultat, bilo dobar ili loš, i oni mi sami kažu da ništa ne krijem, da ćemo pronaći plan A, B, C. Nije im lako, ali odlično to podnose. Sazreli su. Nisam to očekivala tako. Živimo na Manhattanu, na Petoj aveniji, idu u najbolje privatne škole s djecom najvećih svjetskih bogataša. Neko okruženje u kojem je meni i mužu, izbjeglici iz Rumunjske, najveći strah bio što učiniti da ne budu razmažena, kako da ostanu skromni, da cijene sitnice, kao što mi možemo, kroz ratove, muž kroz Ceausescua. Bježao je iz Rumunjske u Italiju, pa u Njemačku, Grčku i onda s 12-13 godina došao u Ameriku. Cijeli taj put, život trnovit, kako prenijeti na djecu, koja odrastaju u potpuno drugom svijetu. Često sam i naglas rekla da im treba nešto teže u životu da bi ih malo prodrmalo. Ali se nisam nadala ovom, a nadam se da taj horor nisam dozvala. To je sad njihova svakodnevica.

Rođeni ste u Beogradu. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Kad ste došli u Ameriku?

Živjela sam u Beogradu do 18. godine, tamo sam završila gimnaziju. Bila sam tamo do bombardiranja, bilo je to 1999., nekoliko mjeseci nakon toga otišla sam u Los Angeles na studij. Imala sam prelijepih 18 godina u Beogradu, to je i dalje moj dom, bez obzira na to što u Americi živim dulje nego što sam tamo. Od druge godine svako sam ljeto provodila na Hvaru, tata je tamo napravio vilu Tamaru i tamo sam ljeta provodila s bratom. Bili smo tamo s bakom i djedom. Imam divna sjećanja iz djetinjstva. Sjećanja su prelijepa, sad idemo svake godine na Hvar, preskočila sam samo prvu godinu nakon dijagnoze.

Završili ste Yale, kako je bilo na studiju?

Bilo je fenomenalno. Prvo sam išla na UCLA, u Americi je prvo koledž, pa se tek onda aplicira na medicinu, pa još četiri godine specijalizacije. Ali ja sam ostala na UCLA-ju godinu dulje jer sam radila medicinska istraživanja šest mjeseci, pa još šest jer sam išla u Španjolsku kako bih naučila jezik, razmjena studenata. Studij mi je ukupno trajao 13 godina. Kad sam postala dermatolog, preselila sam se u New York i prihvatila posao na sveučilištu Columbia i radila tamo deset godina. Onda mi je jedan bivši učenik otvorio privatnu ordinaciju i bila sam tamo godinu dana, prije nego što me 'strefila' dijagnoza. Bila sam uvijek štreberica, s velikim ambicijama.

Gdje i kad ste upoznali supruga Johna, uglednog neurokirurga?

Studirala sam još na Yaleu, a on je već bio neurokirurg. Upoznali smo se u rujnu 2006., on je trebao seliti se, u siječnju je trebao ići u Kaliforniju, dobio je ponudu za razvoj odjela neurokirurgije u bolnici u kojoj tog odjela nije bilo. Plaća je bila četiri ili pet puta veća nego što je imao na Yaleu. Već je pronašao i kuću, s vinogradom, trebao se preseliti. Sve je bilo isplanirano, ali mi smo se upoznali 13. rujna, nama je 13 sretan broj, dosta toga nam se dogodilo, pa i vama je ovo pitanje baš 13. No mi smo se upoznali i sve se promijenilo. Nakon mjesec dana odustao je od preseljenja, a ja nisam bila za to. Pa poznajemo se tek mjesec dana, ne možeš sve odbaciti. Ali on je rekao: 'Nikad neću znati što bih propustio ako ne ostanem i dam nam šansu. Imam vrlo dobar osjećaj u vezi s ovim. I zato ću ostati'. A ostalo je povijest.

Vodite uglednu kliniku u New Yorku? Kako izgleda vaš radni dan?

Ne radim otkad sam se razboljela, odnosno ne radim u njezi pacijenata, ali i dalje se bavim time - savjetovanjem s raznim tvrtkama, kozmetičkim kompanijama, razvojem proizvoda, edukativnim karakterom. Moja specijalnost su sastojci i alergijske reakcije na koži od kozmetičkih proizvoda. Pišem knjigu za djecu, posvećenu njezi kože. Baš mi i na hrvatskom izlazi knjiga 'Kožodovštine: Slučaj kreme za urlanje'.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Ne radim više s pacijentima, imam savjetovanja. Bavim se rakom, to je posao za puno radno vrijeme. Osim što volim biti s obitelji, posvetila sam se pisanju knjiga za djecu. To sam dugo htjela, ali prije nisam imala vremena. Sad se otvorila prilika. Nedostajalo mi je kreativnosti, zato sam krenula u to. Pomogla su mi i moja djeca. Željela sam djecu između šest i 12 godina educirati o njezi kože, a moja djeca su mi rekla da to mora biti sve grafički, da ima što više slika. Prva knjižica se zove 'Slučaj kreme za urlanje', a serijal će se zvati 'Kožodovštine'. Preveli smo je, uskoro će izaći i na hrvatskom jeziku, a druga će knjiga izaći na jesen. U izradi je i treća knjiga. Glavni likovi su Mia i Luka, moja kći i sin, pa moj muž, koji je u knjizi tata, a ja sam dermatolog. Svaka knjiga ima neku priču i avanturu.

VELIKI INTERVJU Dizajner Boris Pavlin: Cavalli mi je nudio posao nakon studija

Jeste li upoznali slavne ličnosti s kojima je prijateljevao vaš otac?

Jesam, a prva je bio Vlado Divac, s njim sam prijateljica i danas. Počela sam oca posjećivati u Los Angelesu kad sam imala 11 godina. Moja mama, koja još živi u Beogradu, i tata razveli su se kad sam imala sedam godina. Onda smo išli kod njega, ili smo se nalazili ako je on dolazio u Europu na neko snimanje. Bila su to lijepa putovanja i avanture. Upoznala sam Jeana Claude Van Dammea, bilo je to 1991. godine, kad je tata bio oženjen Ljiljanom Nikolovskom. Sjećam se da nam je Van Damme došao u stan s obitelji na večeru. Bio je simpatičan i divan. Pa Arnold Schwarzenegger, s kojim se družio u njegovom omiljenom restoranu na Beverly Hillsu. Upoznala sam i Jillian Anderson, Mickeya Rourkea... To mi je bilo zanimljivo dok sam bila mala. A koga bih voljela upoznati? Novaka Đokovića, snimio je sjajan video podrške. Veliki je borac. Preko tate sam upoznala i Gorana Višnjića, on mi je omiljen.

Bili ste prije dvije godine na otvorenju očeve velike izložbe na Hvaru, koju je posvetio vama?

Nisam, bila sam bolesna. Ali prošle godine sam došla na otvorenje izložbe u Ljubljani. Bio je tamo predsjednik Uefe Aleksander Čeferin i njegova supruga Barbara, koja je sve to organizirala. To je još jedno divno prijateljstvo, a došlo je zahvaljujući tati. Šalje mi puno ljubavi i podrške.

Koliko često dolazite u Hrvatsku?

Svake godine, na Hvar. Dođe cijela obitelj, okupimo se i to je nešto čemu se svi radujemo cijele godine. U Zavali, isključimo realnost i samo slušamo valove. Malo plivamo, pa se igramo, pa plivamo, odemo do koktel bara i tako cijeli dan... Zaboravimo na probleme, na cijeli svijet, isključimo se. Tumorski markeri opet rastu, ali nadam se da ćemo u srpnju opet moći do Hvara...

Kakav je Jadran djed?

Sin voli s njim pričati o curama, a on mu daje savjete, najbolje. Nedavno je sin išao na izlet u Pennsylvaniju gledati neke bitke iz njihova Građanskog rata iz 1863. godine, a posjetili su i jedan koledž. Kad su se vratili, dali su im mali upitnik. A prvo pitanje je bilo 'Što si naučio što prije nisi znao?'. Moj je sin odgovorio da je koledž super stvar i da tamo ima puno lijepih djevojaka i tome se raduje. Poslala sam taj odgovor didu Jadranu i on je bio jako ponosan. Često mu kaže da je štreber, super što se bavi sportom, da je fin, ali on mu kaže da mora biti malo opasniji i više se baviti djevojkama nego knjigama. Takav je did prema Luki. Što se tiče Mije, jako ju je razmazio. Šalje joj poštom neke igračke, ima ih više od 200, nemamo ih više gdje staviti. Dida je tu da razmazi unuku, a da nauči Luku kako da se bavi djevojkama. Dida se ženio tri puta, ja ne znam bih li slušala njegove savjete da sam na Lukinu mjestu.