Rađa: Provlačio sam se kroz ogradu da bih gledao Hajduk...

Košarkaška kuća slavnih je početkom rujna postala bogatija za još jednog Hrvata. Dino Rađa primljen je u ugledni Hall of Fame, a u Kuću slavnih ušao je sa stilom. Obukao je bijelu košulju, narančasto odijelo i crvenu kravatu s grbom - Hajduka.

Od tada Rađa na svom službenom Facebook profilu svaki dan objavljuje priče o ljudima koji su ga košarkaški, ali i ljudski oblikovali. 

Sada je na red došla i njegova velika nogometna ljubav, a to je, naravno, Hajduk Split. Ta objava je uvjerljivo njegova najemotivnija, a u njoj se prisjeća brojnih anegdota i ljudi važnih za njegovu karijeru. 

Prisjetio se on, između ostalog, i igrača zbog kojih je zavolio Hajduk, a također je pisao i o tome kako je kao dječak prolazio kroz rupu u ogradi da uđe na stadion i pogleda utakmicu voljenog kluba.

Objavu Dina Rađe prenosimo u cjelosti:

Moj Hajduk. Vise manje sve se zna oko Hajduka ali kako je to islo s moje strane. Rodija san se priko puta ali naravno da nisan zato posta navijac. Dida Duje je zivija u Varos pa bi cesto bili tamo u njega. Stari me par puta vodija na utakmicu i to tako da bi me kroz rupu u ogradi provuka i reka da ga cekan dok on s karton ne udje. Tako da san ima tu sricu bit dio povijesti. Medjutin pravo ludilo pocinje s Poljudon. Prva utakmica Hajduk - Trabzonspor. Nema love za karte nego ides oko stadiona od ulaza do ulaza i zicas da te puste. Barba molin vas, barba molin vas dok se jedan ne smiluje. Tako bi nekad ulazija odma a nekad na samom kraju. U to doba je sve bilo na nogama i svaka velika utakmica vise od 50000 svita. Hamburger san gleda zadnjih 10 minuti samo ali necu nikad zaboravit. Prava ljubav dolazi sa onon famoznon ekipon di su bila braca Vujovic, Baka Sliskovic, Vulic i ekipa. Srednja skola je bila odma do stadiona pa kad bi se igralo znalo se da nema nastave. Profesorima bi to bilo normalno da cili razred ide na Hajduka. Stari mi je vidija da san popizdija pa mi je jedne godine kupija pretplatu na zapad. E to je bija posebni gust. Ima san misto iza jedne starije ekipe. Slusat njihove komentare svaki put je bilo bolje od iti jednog cirkusa na svitu. Pogotovo kad nebi bija stadion pun i kad bi se culi sve zivo. Slavija, Tottenham, Marseille, ma sve zivo san gleda. Kisa, bura , sivalo , grmilo. Kad je pa famozni suzavac osta san na stadionu, pokrija usta i oci salon i nisan tija izac za dispet. Pivac, rakete, bombe,transparente, koreografije. Nagleda san se svega. Obisa san vecinu stadiona u gostima. Od Rima do Zapresica. I di god dodjes jebu ti mater samo zato jer navijas za drugoga. Sta bi triba kad Hajduk da gol. Sidit i plakat. Naravno da san skaka svaki put. A kad se nije moglo na gostovanje onda s auton(Golf dvica) na Marjan radi boljeg signala i slusat radio prenos. I za kraj jedna anegdota. Zadnja titula igraju Hajduk - Osijek u Splitu a Sibenik- Dinamo u Sibeniku. Ako Hajduk dobije,prvak. Ako Osijek dobije, prvak. Ako Hajduk i Osijek igraju nerjeseno a Dinamo dobije Sibenika oni su prvaci. Ja na pripremama reprezentacije u Zagrebu. Pitan trenera mogu li na utakmicu i on me ne pusta. Medjutim trening je bija samo ujutro i obaveza vecera tek oko 8. Ja posli rucka na avion i pravo na Poljud. Udjen negdi na Zapad pri vrhu da me se ne vidi. Dobije Hajduk a ja neman vrimena ostat festat nego pravac aerodrom i avion u 7. Dolazin na veceru malo kasnije i svi se smiju. Uvatila me kamera kad je Hajduk da gol sa salon medju 40 iljada ljudi. Bas mene u direktnon prenosu. Jebiga vridilo je popit sranje od trenera. 
Proslava 100 godina je jos jedan dogadjaj za povijest. Mirisalo je na spektakl dugo, dugo. Nara no da nisan nista zna nego san po ure prije ponoc odveja svoja dva sina na vrh Marjana. Da san in dvi bengalke u ruke i reka. Zapantite ovo sta ce se sad dogodit. Nikad prije a i nikad vise se nece ponovit. Ja san plaka cilo vrime a dica su u cudu gledali sta se zbiva i zapalili bengalke. Nista in nije bilo jasno. Tako to ide sa oca na dicu.