Velika hrvatska umjetnica, pjesnikinja i kantautorica Lidija Bajuk nakon pauze zbog ozljede kralježnice sad priprema nove koncerte i projekte za vjernu publiku
ŽIVOTNI INTERVJU
Kantautorica Lidija Bajuk: 'Počela sam svirati jer sam bila mjesecima nepomična'
Lidija Bajuk (58) u javnosti je najpoznatija kao etnoglazbenica i pjesnikinja, no u bogatom životopisu ističe se i njezina jednako uspješna znanstvena karijera. Iz rodnog Čakovca put ju je nanio u Zagreb gdje i danas živi i stvara. U velikom intervjuu otkrila nam je kako je sve počelo, ali i odrazilo se na privatni život.
POGLEDAJTE VIDEO: Lidija Bajuk o planovima
Pokretanje videa...
00:27
Vjerujete li u ljubav?
Prije bih rekla da se ljubavi nadam. Nažalost, čovječanstvu ljubav neprekidno izmiče, no doprinose joj pojedinci osviještenom usredotočenošću kojom pomažu i prirodi i svemu što je iz prirode proizašlo. Mnoštvo je interpretacija o svijetu u kojem živimo, a ljubav je jedini način da ih uskladimo u životvorno tkanje. Povlaštena sam ljubavima svih koji su u ovom intervjuu imenovani i još brojnih drugih neimenovanih.
To sam pitanje postavila jer, iako vješto skrivate privatni život, nije tajna da ste se udavali više puta, zar ne?
Udavala sam se i razvela dvaput, a najdulje živim u izvanbračnoj zajednici. Iz prvog braka baštinim kćeri, iz drugoga etnoglazbeno iskustvo, a iz trećega sve.
Bez obzira na to kako i zašto su okončali Vaši brakovi, u svakom slučaju radi se o životnoj promjeni. Kako ste prolazili kroz te promjene?
Nitko u brak iz ljubavi ne ulazi da bi se razveo. Razvod je iznimno težak i stresan za obje strane, a osobito za djecu. Kad bračni partneri zauzmu suprotstavljene strane, ipak je bolje razići se. Iz propalog braka nitko ne izlazi neoštećen. Samoiscjeljivanje je dugotrajno, ali moguće. Najviše su mi pomogli i pisanje i glazba.
Iz prvog braka imate blizanke, čime se bave?
Da, jedna je s diplomom tehnologije i dizajna obuće i prtljagom napustila Hrvatsku, a druga u Hrvatskoj radi posao za koji joj stečena diploma mag. art. grafike, iako s najvišim prosjekom ocjena i uz još dva dopunska certifikata, nije potrebna. Oba slučaja ilustriraju stanje u našem obrazovnom sustavu i na tržištu rada.
Čime se bavite u slobodno vrijeme i kako se opuštate?
Zbog problema s kralježnicom redovito vježbam oko sat vremena, hodačica sam i javni prijevoz upotrebljavam samo kad mi se žuri. Pisanje pjesama i glazba ponovno su mi hobi, a bavim se i keramikom. Moj je Ante režiser, pa smo, da bismo više bili zajedno, snimili dugometražne dokumentarne filmove Nagrišpane traverse o Salima na Dugom otoku i Kartolina iz Krive kale o Sv. Filipu i Jakovu, a planiramo i neke nove zajedničke filmove. Odnedavno se bavim i urbanim vrtlarenjem u svojoj loggiji. Na more redovito odlazim radi plivanja, nekoliko prijatelja otočana, obilaska prirodnih i kulturnih lokacija...
Kad ste se tek počeli baviti glazbom, pjevali ste pjesme Joan Baez i Leonarda Cohena. Što danas zapjevate u društvu?
Ante i ja povremeno se družimo s prijateljima, ali nikad u velikom društvu jer nismo skloni bučnim veselicama. Katkad odemo na koncert, iako nam je slušanje glazbe doma milije… opuštenije je, nije popraćeno gnjavažom.
Sa kojim ste glazbenicima najviše surađivali, a čiju glazbu najradije slušate?
Najdulje sam surađivala ili još surađujem s violončelistom Stanislavom Kovačićem (Stampedo, Šo! Mazgoon, Gego i Picigin band), Matijom Dedićem i Brankom Trajkovom (Zabranjeno pušenje). Drage su mi suradnje s Josipom Lisac, Legenom, Cinkušima, Vladom Kreslinom, Goranom Bare, Prljavim Kazalištem, Matijom Dedićem i drugima. Sklona sam alternativnoj glazbi, world music-u, vokalnom džezu... Ovih dana najviše slušam Stonese, Madeleine Peyroux, Toma Waitsa, Kralja Čačka, Rhiannon Giddens, Zadrugu, White Stripes.
Je li Vam slava ikad smetala i kako ljudi reagiraju kad Vas susretnu na ulici? Što je najčudnije u tom kontekstu što ste doživjeli?
Ako se slava mjeri zastupljenošću u križaljkama, onda se ne bih trebala žaliti, iako se uopće ne doživljavam slavnom osobom i ne težim tome. Najčešće me prepoznaju medicinari, valjda zato što se moje izvedbe mogu čuti jedino u noćnim programima.
Uskoro pripremate prvi javni nastup nakon jednogodišnje pauze. O čemu je riječ?
Zbog traume kralježnice ove sam godine smanjila broj javnih nastupa. Budući da stajati donekle mogu, ali ne i sjediti, u zagrebačkome Kulturnom centru Dubrava ćemo 15. prosinca u 19 sati kao Lidija Bajuk Quartet, uz mene još Stanislav Kovačić na violončelu, Jadran Jeić na tradicijskim glazbalima i Borna Šercar na udaraljkama, održati etnokoncert hrvatskih tradicijskih pjesama. Zatim ću tri dana kasnije, u suradnji s karlovačkim Zavičajnim društvom Međimuraca Pinklec, u Zorinom domu u Karlovcu održati etnoradionicu Zlatna grana. A upravo ovih dana u Matici hrvatskoj i KGZ-Knjižnici Vladimira Nazora zaključujemo šesti ciklus znanstveno-popularnog programa Hrvatska mitska baština u (ranome) srednjem vijeku koji svake godine obuhvaća besplatne likovne, dizajnerske, etnoglazbene radionice. Multimedijskim pristupom u prepoznavanju kristijaniziranih praslavenskih i drugih pjesničkih motiva na svojim koncertima i radionicama polaznike nastojim emotivnije i prisnije motivirati za hrvatsko kulturno nasljeđe pod okriljem snošljivosti i uzajamnosti.
Sjećate li se svojih prvih nastupa?
Da, prvi put sam javno nastupala u godišnjoj produkciji učenika čakovečke Muzičke škole u rodnom Čakovcu. Sa starijim kolegom Ivicom Modrićem svirala sam dvoglasno jednu Bachovu etidu. Kad se zbog treme zbunio, ja sam zbog treme prasnula u smijeh. Etidu nismo izveli do kraja, ali smo bili ispraćeni najvećim pljeskom. A moji prvi zagrebački studentski nastupi bili su u Klubu studenata Istre i u KSET-u, na Radiju Velika Gorica i na Kontraviziji u SKUC-u. Na jednoj studentskoj proslavi rođendana čuo me Branko Schmidt, tada još student režije, koji me sredinom osamdesetih uskoro osobno predstavio Gabi Novak i Arsenu Dediću u njihovu domu. Arsen je održao obećanje i uskoro me pozvao na sudjelovanje u njegovoj glazbenoj predstavi Arsen i prijatelji, najavivši me u Jazavcu kao mladu glazbenicu čije vrijeme tek dolazi. Zatim sam u Čakovcu nastupala na predstavljanju knjige U potrazi za staklenim gradom Željka Malnara. A zahvaljujući Čakovčancu Toniju Sabolu, organizatoru inozemnih koncerta u ex-Jugoslaviji, kao predizvođačica sam 1987. samostalno nastupala na koncertima Johna Mayalla u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu, a 1989. zajedno s Đorđem Minićem na koncertima Joan Baez u Ljubljani i Zagrebu. Na Festivalu akustičke muzike u Sivcu krajem istog desetljeća riječka grupa Putokazi osvojila je drugu, ja treću nagradu žirija. Svoj i tuđi kantautorski repertoar postupno sam proširila vlastitim obradama međimurskih i tradicijskih pjesama drugih hrvatskih krajeva. Najprije sam ga javno predstavljala na kulturnim događanjima u rodnom Međimurju, do danas oko tisuću i pol puta širom i izvan Hrvatske, a preko oceana u Nepalu, Tibetu, Kanadi, Kolumbiji, Argentini, Brazilu.
Glazba Vas prati od djetinjstva. Koje ste instrumente svirali?
Violinu sam učila svirati od svoje osme godine. Po svršetku čakovečke Osnovne muzičke škole još sam dvije godine pohađala srednju Muzičku školu u Varaždinu. Međutim, zbog bolesti izazvane preopterećenjem, opće srednjoškolsko obrazovanje nastavila sam u Čakovcu. U sedmom razredu počela sam s tadašnjom najboljom prijateljicom učiti svirati gitaru koju je baš bila dobila na dar i kada smo preslušavale Doorse, Hendrixa, Joplin, Younga… Tatinu gitaru otkrila sam u podrumu – moj otac je u mladosti izvodio Bobbyja Sola, Deana Martina, Adriana Celentana... najdraže su mi uspomene na obiteljske raspjevane večeri u kojima smo sudjelovali mama, tata i ja, ali ne više i moj trinaest godina mlađi brat. No, gitarske žice su zbog iskrivljena vrata bile previše odmaknute i ubrzo sam imala grube natiske na jagodicama prstiju. No bila sam uporna unatoč bolnim prstima.
A onda je sve promijenila prometna nesreća, zar ne?
Moju prvu gitaru darovali su mi roditelji za 17. rođendan, i to po povratku iz čakovečke bolnice u kojoj sam se našla nakon teške prometne nesreće, tri mjeseca nepomično ležeći i svirajući prijateljičinu gitaru jer nisam mogla čitati ni hodati, pa sam u bolnici po čitave dane na walkmanu slušala glazbu, uglavnom Dylana, Baez, Cohena, Younga, Donovana… i svirala. Zahvaljujući tome, oporavila sam se iznad očekivanja liječnika koji su mi prognozirali invalidnost. U šali znam reći da sam morala završiti pod kotačima, da bih si priskrbila prvu gitaru.
Vrlo ste obrazovana žena sa više završenih fakulteta. Što ste sve završili i zašto se se odlučivali za svaki od tih studija?
Mladenački entuzijazam za studiranje arheologije, geologije i indologije postupno se ugasio pod roditeljskim utjecajem. Solo pjevanje odbacila sam na nagovor prof. pjevanja Darije Hreljanović koje je odbila instruirati me jer joj se sviđalo moje prirodno pjevanje. Studij medicine bio je, dakle, prvi realni izbor, no nakon dvije godine odustala sam jer sam presporo i predetaljno učila, zbog čega sam bila u nepremostivom raskoraku s vremenom. Diplomirala sam najprije razrednu nastavu na Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu, tu sam obrazovanje u staroj Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci dopunila ispitima za školskog knjižničara i radila punih deset godina u dvije međimurske osnovne škole kao učiteljica i knjižničarka. Zatim sam u 38. godini na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala dvopredmetni studij etnologije i antropologije, a nakon stjecanja diplome na temu U potrazi za tradicijskim napjevima Međimurja, na nagovor svojih profesora mentora, također i doktorski studij na istom fakultetu. Doktorirala sam prije pet godina na temu Odjeci slavenskog mita u nematerijalnoj kulturi Međimurja. Zahvaljujući višegodišnjem profesionalnom umjetničkom angažmanu i sve većem broju pitanja što to ja i o čemu zapravo pjevam, u zreloj životnoj dobi odlučila sam nastaviti školovanje. Moj je glazbeni etnorepertoar definitivno tome kumovao i njegovu sam se vodstvu prepustila intuitivno.
Započeli ste, dakle, kao učiteljica i knjižničarka. Kako je bilo raditi u školi i zašto niste ostali u obrazovnom sustavu?
U vrijeme kad sam radila kao učiteljica i školska knjižničarka u struci se nije moglo napredovati. Užasavala me pomisao na predodređenoj školskoj zbornici premreženoj kuloarskim nezadovoljstvima i ogovaranjima. Nisam tome sklona, individualka sam posvećena zajednici, pa odluka i nije bila teška, mada nije bila racionalna jer sam kao razvedena majka malih blizanki, usred Domovinskog rata i nakon desetogodišnjeg staža otkazala siguran posao. Poveo me moj unutarnji glas a njemu sam redovito sklona.
Kako Vas je privukla etno glazba i kako ste se odlučili na takav izričaj?
U mojem studentskom repertoaru bile su zastupljene i izvedbe Joan Baez tradicijskih pjesama engleskoga govornog područja. Susrele smo se dvaput – 1987. na mojoj tonskoj probi u Maloj dvorani sportova i 1990. nakon njezina koncerta minhenskome Arheološkom muzeju. Još čuvam kasetu i songbook s posvetama koje mi je darovala, a trzalicu sam nažalost izgubila. Okidač za promjenu studentskog repertoara bila je izvedba međimurske pjesme Majka je sineka vu vojnu spravljala u jednoj lokalnoj radijskoj emisiji koju sam kao studentica jedne subote čula slučajno. Budući da je pjesma ispjevana na arhaičnijem međimurskom govoru i u starocrkvenoj ljestvici, prvo sam pomislila da se radi o nekoj irskoj pjesmi. Odjurila sam na obližnji Radio-Čakovec i u zadnji čas presrela urednicu emisije koja mi je posudila ploču s koje je ta pjesma emitirana u a cappella interpretaciji Marije Tuksar. Odlučila sam na svoj način početi pjevati manje poznate međimurske pjesme uz vlastitu pratnju na gitari. Taj sam svoj izbor postupno proširila i na manje poznate, gotovo zaboravljene tradicijske pjesme širom Hrvatske i s područja gdje Hrvati žive izvan domovine. S vremenom sam uočila zajednička obilježja tradicijskih pjesama za koje sam pretpostavila da su starije od drugih. To me usmjerilo na studij etnologije i antropologije, tijekom kojeg sam imala priliku višekratno slušati uzbudljiva predavanja naših velikih znanstvenika mitologičara, akademika Radoslava Katičića povremeno i emeritusa Vitomira Belaja redovito, što će od tada trajno obilježiti i moj umjetnički rad.
Čini se kao da je zbog rata i buđenja nacionalnog duha etno glazba devedesetih, kada ste krenuli u te vode, bila daleko popularnija nego danas. Češće se čula na radijskim postajama. Je li to točno i što se promijenilo, zašto se čini da je hrvatska etno glazba danas u drugom planu?
Spletom okolnosti okupljen grupa Legen, Dunja Knebl i ja te potpomognuti Andrijom Maronićem i Irinom Vitorovič odlučili smo 1994. organizirati zajednički etnokoncert Ethno Ambient Live Concert u tadašnjemu zagrebačkom kultnom klubu Gjuro II, time utemeljivši početak hrvatske etnoglazbene scene. Godinu dana kasnije objavili smo istoimeni koncertni album. Glazbeni kritičari Darko Glavan, Ante Batinović, Delimir Rešicki, Velid Džekić, Denis Leskovar i drugi pisali su divne recenzije o našoj glazbi. Zagrebački šansonijer Ivica Percl, kao tadašnji voditelj Tribine Hrvatskog društva skladatelja, zauzeo se za nas i suprotstavio dijelu ljubomornih autoriteta iz miljea folklorne i ozbiljne glazbe. U tom je razdoblju na HRT-u bilo više domaćih glazbenih emisija koje su žanrovsku alternativnu glazbu predstavljale rame uz rame s popularnijom glazbom. Početkom sljedećeg desetljeća uspostavljene su jednoobrazne glazbene emisije, a nakon toga i medijski glazbeni kanali. Etno glazbom se počela nazivati svaka pjesma u kojoj se pjevalo na jednom od hrvatskih narječja ili je u aranžmanu bilo zastupljeno neko tradicijsko glazbalo, a zbrka oko naziva folklorna i etno glazba nije razriješena do danas – naime, jedno su glazbeni etnomotivi npr. u pop-glazbi, drugo je etno glazba kao glazbeni žanr. O glazbi općenito danas se puno manje piše i uglavnom u kontekstu skandala ili spektakla. Alternativna glazba, čiji je nedjeljiv dio i žanrovska etno glazba, stjerana je u mutno podvodlje. Da bi se imalo što reći o etnoglazbi, najprije treba u obrazovnom procesu od malih nogu učiti o tradicijskoj glazbi na promišljen, sustavan i zanimljiv način, a ne tek s obzirom na njezina formalna obilježja. Kad bi se usvojili dobri temelji, ona bi nastavila živjeti u popularnoj folklornoj, ali ravnopravnije također u alternativnijoj etno glazbi.
Elizabeta Toplek tj. Teta Liza, legenda međimurske popevke, javno je hvalila Vaš rad. Jeste li se kad zajedno zapjevale?
S Tetom Lizom dijelila sam festivalsku pozornicu više puta, npr. u Čakovcu, Prelogu, Zagrebu, Stonu, Solinu. Zajedno smo nastupale 2004. u Štrigovi i 2007. u Čakovcu, žao mi je što nemam snimku tih nastupa. Voljela bih spomenuti i suradnju s iznimnom Marijom Tuksar, široj hrvatskoj javnosti nepoznatoj. Ta me Međimurka iz Vratišinca, čija su majka i teta svojedobno pjevale i našem velikom melografu i etnomuzikologu Vinku Žgancu koji je samo u Međimurju zabilježio nekoliko tisuća tradicijskih pjesama, svojim pjevom doslovno oborila s nogu. I dok je Elizabeta najistaknutija pjevačica ravničarskoga donjeg Međimurja, Marija je premalo istaknuta i najbolja pjevačica brdovitoga gornjeg Međimurja. Prva je pjevala otvoreno i snažno, a druga prigušeno i intimistički.Tada već teško bolesnu Mariju 2011. godine zagrebački etnoglazbenik Tomo Sombolac i ja snimili smo a cappella i objavili album Marija Tuksar: Sunčani glas iz davnina, godinu dana prije no što je preminula na sam Božić.
Koliko ste albuma objavili i kako ih je javnost prihvatila?
Svoj prvi etnoalbum Zora-djevojka najavila sam naslovom pjesmom na Dori 1997. godine, kao nezavisni izvođač zauzevši peto mjesto, a za Porina sam nakon toga prvi put bila nominirana u kategorijama za debitanta godine i za najbolji ženski vokal. Budući da mi je sljedeće godine pjesma prijavljena na isti natječaj odbijena, a navodno zbog toga jer je bila ispjevana na kajkavskom narječju koji prema riječima tadašnjeg predsjednika stručnog povjerenstva Ljudevita Grgurića “malo tko u Hrvatskoj razumije”, trajno sam odustala od Dore, a ubrzo i od drugih festivalskih nastupa koji mi nisu odgovarali ili žanrovski, ili tehnički, ili zbog naglašenih taština pojedinih izvođača. Osim etnolabuma Tira les i božićnoga Zipčica, panonska Kneja, međimurski Matapur i kantautorska Pjesnolika vol. 1 nominirani su 1999., 2013. i 2023. za najbolji etnoalbum. Porinom sam nagrađena 2006. za pjesmu Se su ruže povehnule s kantautorskog albuma Luna u kategoriji najbolje folklorne pjesme i 2016. za album Prelja u kategoriji najboljeg etnoalbuma. Iza sebe također imam više pjesničkih i proznih knjiga.
Na albumu Pjesnolika vol. 1 uglazbili ste stihove poznatih pjesnikinja i pjesnika poput Pupačića, Šimića, Parun, Tadijanovića, Gudelja, Paljetka, Fiamenga i drugih, a zanimljivo je da je izdavanje albuma financijski pomogao Venezuelanac hrvatskih korijena. O kome je riječ i kako se realizirala ta suradnja? Planirate li i Pjesnoliku vol. 2?
Na Pjesnoliki vol. 1 zastupljeno je trinaest pjesma hrvatskih pjesnika koje sam tu i tamo uglazbljivala od 1982. do prošle godine. Album je rezultat nadahnuća drukčijim domoljubnim stihovima od prevladavajućih pompoznih i paternalističkih. Budući da su moja višekratna nastojanja oko novčane potpore za taj glazbeni projekt na nekoliko hrvatskih natječaja za javne potrebe u kulturi bila bezuspješna, prijateljica Julie Bušić je u Venezueli prije nekoliko godina predložila poduzetniku Ivanu Rubešu, po ocu hrvatskih korijena i ljubitelju hrvatske kulture, da financira album i on je prijedlog prihvatio. Objavljivanje albuma Pjesnolika vol. 2 planiram za godinu-dvije, također u Scardoni.
Od 2012. godine znanstvenica ste u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Što ondje radite i kako uklapate znanstvenu i glazbenu karijeru?
Radila sam na više znanstvenih projekata, do sad sam etnografski istraživala na dvadesetak lokacija, objavila sam četrdesetak znanstvenih, šezdesetak stručnih radova i znanstvenu knjigu Međimurska popevka. Usto, osmislila sam pedesetak tematskih etnoradionica, ostvarila nekoliko izložbi, zajedno s crkvenim povjesničarom Josipom Dukićem potaknula Vesta Festa tj. festival ženskoga tradicijskoga glazbovanja u Vrpolju kraj Sinja te zagrebački znanstveno-popularni program Hrvatska mitska baština u (ranome) srednjem vijeku u suorganizaciji MH i Knjižnice Vladimira Nazora. Kroz ta predavanja likovnim, dizajnerskim i etnoglazbenim radionicama kolege i ja zajedno s polaznicima promišljamo kristijanizirane praslavenske motive. Sudjelujem i u fakultetskoj nastavi kao docentica, pozivna predavanja do sada sam održala na sveučilištima u Zadru, Beču, Poznanju, Varšavi, Torontu, Waterloo.
Tijekom rada susreli ste se i sa pravim draguljima etno nasljeđa, zar ne?
Iako ih ima više, spomenut ću tri. O međimurskoj popevki, čiju sam nacionalnu zaštitu potaknula prije deset i sudjelovala u njezinoj zaštiti pri UNESCO-u prije pet godina, napisani su brojni stručni i znanstveni tekstovi. Zasebnu knjigu Međimurska popevka objavila sam prije pet godina zahvaljujući nastojanjima moje urednice Nives Tomašević, koja je kumovala i mojoj nagrađivanoj mitskoj prozi Kneja prije više od dva desetljeća. Za taj sam rad primila nagrade
Franjo Ksaver Kuhač Hrvatskog društva skladatelja 2014., Milovan Gavazzi Hrvatskoga etnološkog društva 2019. i 2021. te u ime udruge Matapur UNESCO-va povelju 2023. godine, a 2021. imenovana sam počasnom građankom Međimurske županije.
Nadalje, prof. fizike Jasna Levak iz Opatije darovala mi je kopiju rukopisne zbirke tradicijskih pjesama koje je njezin otac skladatelj i etnomuzikolog sredinom 20. st. zabilježio za vrijeme svoje profesure u podravskim školama. Pod naslovom Podravska pjevanka Zlatka Špoljara ta će publikacija, osim notografirana 183 tradicijska napjeva, sadržavati Špoljarev umjetnički životopis, audio-album u folklornoj, etno, klasičnoj, punk-rock, jazz i pop interpretaciji 15 izabranih podravskih pjesama iz te rukopisne zbirke, eseje više autora o podravskoj prirodnoj i kulturnoj baštini.
I na kraju, prije sedam godina moj mentor i kolega, etnokorelog Tvrtko Zebec upozorio me na neuobičajeno, žensko kolendavanje u Smokovljanima. Od tada do nedavno terenski sam istraživala tu zanimljivu običajno-obrednu praksu u pojedinim naseljima Dubrovačkog primorja, prije svega zahvaljujući svojoj obitelji, mjesnom folklorašu Mati Katičiću te dubrovačkoj folkloristici Jeleni Obradović Mojaš i etnologu Ivici Kipre. Da nije recentnoga Katičićeva mitološkog djela, ne bih shvatila da smokovljanske ženske kolende svjedoče o povijesnom prožimanju paraslavenskih pjesničkih motiva s kršćanskima. Ovih dana to je Žensko kolendavanje na području župe Smokovljani u Dubrovačkom primorju, koje u stvarnom kontekstu i na folklornoj sceni redovito upriličuje FKU Primorska lijera Dubrovačko primorje - Smokovljani i o kojem sam napisala prijedlog zaštite, uvršteno u Registar kulturnih dobara RH.
Na čemu trenutačno radite, koji su Vam planovi za budućnost?
Zbog drugih obveza, moji umjetnički projekti napreduju sporo. Planiram konačno objaviti album Podravska pjevanka Zlatka Špoljara, reizdanje dvostrukog albuma međimurskih pjesama Matapur, nastavak pjesničkog albuma Pjesnolika, zatim dovršiti započete knjige o praslavenskim tragovima u međimurskoj baštini i o Kalničkom prigorju. Voljela bih napisati i knjigu o hrvatskoj etno glazbi. Polako nastaju moja osma zbirka pjesama i peta knjiga proze.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
