Davnih dana u Golkondi, u sjevernoj Indiji, posjetio sam hram boga Hanumana. Priđe mi šest svećenika, sklope dlanove i nazovu „Namaste“.
Kako su se Teslin i moj put spojili u južnoj Indiji
Najstariji među njima upita od kud sam. Kako im ime zemlje ne znači puno (Croatia? Georgia? Ex Russia?) pokušao sam im stvar približiti nekim poznatim imenima; Tito, Ivanišević, Kukoč, Šuker… Sve im je to nekako poznato, ali nedovoljno. Tad mi padne na pamet Tesla, pa spomenem i njega. Kad sam izgovorio Teslino ime, svi se još više uozbilje, sklope dlanove i uz naklon me s uvažavanjem pozdrave. Kao po naredbi, svi svećenici su mi istovremeno dali znak rukom da ih pratim. Zagazili smo u mrak kamenog hrama i prišli oltaru na kojemu su stajale slike majmunolikog boga Hanumana, velikog duhovnog učitelja Vivekanande i Nikole Tesle.
U ovom dijelu Indije ljudi Teslu doživljavaju kao Prometeja, tehno-avatara čija je misija na Zemlji bila donijeti ljudima svjetlo znanja.
Iako ovim ljudima od mjesta rođenja nekog velikog učitelja veći značaj predstavlja pisana riječ koja je iza njega ostala, nisu propustili spomenuti da im je drago što dolazim iz istog mjesta gdje je rođen Nikola. Tog popodneva sam doznao zaista svašta. Tesla se u Čikagu družio s Vivekanandom – prvim hinduskim učiteljem koji je putovao na zapad i u cijelosti je odgovarao slici hinduskih mistika i jogina; bio je vegetarijanac, živio je u celibatu i o svijetu je razmišljao kao o energiji, a ne materiji. Također nikad se nije dodirivao s ljudima. Ispričali su mi sjajnu anegdotu o tome kako je odbio pruženu ruku pri upoznavanju u Bijeloj kući.
Tesla je naime vjerovao da bi ga dodir s osobom „niže frekvencije“ energetski ispraznio, što… Objasnio je svećenik, odgovara tumačenju vedante.
Gledam kameni oltar. Ispred Tesline fotografije na mjedenim držačima pobodeni mirisni štapići od sandalovime, do toga bakreni lončić pun svježe vode u kojoj se natapaju cvjetne latice, a pokraj svega ulaštena tacna s keksima – darovi za svece. „Tvoja zemlja je sveta zemlja“ dometne najstariji svećenik pa nastavi: „Od svih mjesta na svijetu Tesla se odlučio roditi u Hrvatskoj“. Prije nego sam stigao odgovoriti kako je Tesla rođen u Austro-Ugarskoj, priđe nam najmlađi svećenik i pruži debeli omot svile ispisan sanskrtom. Odmotam tkaninu i ugledam knjigu. „Moji pronalasci – autobiografija Nikole Tesle“. Mladić me odmjeri ispod oka i protisne: „Dobar pokušaj brate, ali Tesla je bio Srbin.“
U tren se svi u hramu zgroze ovom upadicom, a ja udahnem i izdahnem nekoliko puta ne bih li se smirio, pa na koncu, vraćajući knjigu mladiću, koliko sam mogao opuštenije odgovorim: „Ali je pisao latinicom.“ Na to se svi svećenici krenu pogledavati, pa se potom s olakšanjem nasmiju. Kad je smijeh zamijenila neugodna tišina, najstariji se naglo uozbilji i izdere na najmlađeg: „Aj se ti vrati u biblioteku i dohvati se knjige. Brže to. Brže!“ Malac nestane poput vjetra, a najstariji još jednom dobaci za njim: „I čitaj uz svijeću! Da nisi ni slučajno palio svjetlo!“
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autoru:
Zoran Žmirić (Rijeka, 10. ožujka 1969.) glazbenik i književnik, član Hrvatskog društva pisaca. Prevođen na engleski, talijanski, poljski, ukrajinski i slovenski.
Objavljeno:
Kazalište sjena (Adamić, 2002.)
Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.)
Blockbuster (VBZ, 2009. AdPublik, 2012. Amazon, 2014.)
Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.)
Snoputnik (HDP, 2014.)
Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.)
Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.)