Kako smo kalile čelik: U jednoj noći proizvede se čak 350 tona

U samo sat vremena potrošimo više struje nego Zagreb cijeli dan, govori Milan Bakić (36), voditelj proizvodnje u Željezari Sisak donoseći nam zaštitnu opremu kako bismo mogli ući u proizvodno postrojenje.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:08

Video: 24sata/pixsell

Bez zaštitne opreme - jakne, kožnih cipela s kapicom, naočala i kacige - nema ulaza u Željezaru. Radnici cijelo vrijeme rade s tekućim i vrućim metalom pa oprema mora biti otporna na visoke temperature.

- Izgledaš mi kao medicinska sestra u toj jakni - kroz smijeh dobacuje kolegica.

- Neka, drugačije se ne ide unutra. Sad ste sigurne - dodaje Milan.

Iz zgrade uprave krećemo u čeličanu. To je jedina zgrada velikog, prostranog postrojenja koja danas još radi. A nekad je bilo drugačije...

Iako table na kojima piše “valjaonica”, “ljevaonica” i “energana” još ponosno krase prostor unutar kompleksa Željezare, samo čeličana uistinu radi.

Ne znam je li to zbog mraka koji se prekrio Sisak te večeri ili bluesa koji je u pozadini tiho svirao na radiju dok smo se vozili prema Željezari, no u zraku se mogla osjetiti sjeta, praznina i nostalgija za nekim starim vremenima, u kojima je Željezara radila danonoćno, punom parom. Ulazimo u čeličanu, golemu socijalističku zgradu. Očekivala sam da ću unutra vidjeti oznojene radnike prašnjavih lica i odora kako lopatama tovare staro željezo u peć koja ga pretvara u čelik.

'Prije je bilo puno teže'

Umjesto toga dočekao me je potpuno drugačiji prizor. Sedamdeset tonskom peći za taljenje željeza radnici upravljaju iz kontrolne sobe, iza zaštitnog stakla na sigurnoj udaljenosti.

Talijanska tvrtka ABS, sadašnji vlasnik Željezare koji ju je preuzeo prije šest godina, puno je investirala u modernizaciju. Iz kontrolne sobe radnici imaju potpuni pregled cijelog postrojenja. Nekad je to bilo puno teže - zbog prašine, visokih temperatura i radijacije.

- Prije su ljudi lopatama ubacivali legure u peć. Danas se gotovo ništa više ne radi ručno. Nekad ste ovdje trebali čovjeka s lopatom, a danas trebate programera - govori nam Milan. No modernizacija ne znači da je danas raditi u Željezari lako. Smjene od 12 sati, noćni rad od 21 do 9 sati, iznimno visoke temperature kojima su izloženi i opasne tvari koje neprestano izgaraju čine njihov posao opasnim i specifičnim. Uz to, samo jedan pogrešan potez iz kontrolne sobe može prouzročiti veliku eksploziju. Radnici zato tijekom cijele smjene moraju biti potpuno koncentrirani. Ni nakratko ne smiju prileći, kartati, piti ili zaspati.

- U čemu je tajna, kako to izdržite - pitam ih dok krajičkom oka vidim kako iz velike peći prkosno frcaju iskre.

- Svaki dan popijemo pet kava - u šali dobacuje Željko Bezek (50), jedan od operatera iz kontrolne sobe. Za to vrijeme u pogonu velika košara zrakom nosi 50 tona starog željeza do peći i stavlja ga unutra.

- Sad se nemojte prepasti - govori Milan, no za mene je već prekasno.

Cijela soba lagano podrhtava i čuje se glasna buka dok velika dizalica drobi tone i tone željeza.

- Na buku se naviknete, mi smo već svi gluhi - dobacuje Željko.

Dok elektropeć tali željezo, kazaljke na satićima u komandnoj sobi potpuno divljaju.

- Pazite gdje stajete - upozoravaju nas.

Pod je prekriven debelim slojem prašine, baš kao i ograde te sve površine unutar čeličane.

Obilazimo peć, dok iskre neprestano frcaju. Osjećam toplinu iz peći na obrazima. Ne gledam direktno u svjetlost, dijelom iz straha, dijelom zbog upozorenja kako ono može oštetiti oči. Naočale ne skidam ni trenutka. Hodamo po prašini, provlačeći se ispod metalnih konstrukcija. Uokolo cijelo vrijeme čujem nagle i glasne zvukove. Svako malo poskočim od straha, ali nastavljam dalje. Stepenicama se penjemo na kat, nekoliko metara iznad metalnog kotla u kojem je rastaljeno željezo. Dok stojimo naslonjeni na ogradu, Dario Lučić (23), najmlađi radnik u pogonu Željezare, dodaje mi naočale s ljubičastim staklima. Kad se kroz njih gleda direktno u rastaljenu masu, izgleda kao da ona “krčka”, poput turske kave koja ključa pri završetku kuhanja. Vatrene iskre i dalje frcaju uokolo. Nekoliko njih doletjelo je i do nas.

- Nije li ovo naporno, noćni rad, buka cijelo vrijeme, prašina - upitam. Dario nonšalantno odmahuje rukom.

- U početku je bilo malo naporno raditi 12 sati u komadu, ali dečki kažu da s vremenom to uđe u krv. Jako volim ovu dinamičnost posla i stalnu akciju. Ne bih mogao ništa drugo raditi - odgovara Dario.

Prašina, vrućina, iskre vatre 

Spuštamo se dalje.

Iznad naših glava goleme kuke zrakom dolaze do kotla s rastopljenim željezom i prenose ga dalje po pogonu. Zapanjeno ih promatramo. Završni proizvod u Željezari su dugačke cijevi iznutra ispunjene čelikom.

- Što mislite kako je sve ovo izgledalo dok je ovdje radilo više tisuća ljudi - upitam.

- Sigurno posebno. No kvalitetom smo danas čak i bolji. Nekad je to bilo jako teško. Mislim da je danas sve puno lakše i bolje - kaže Milan.

Nekoć je Željezara Sisak proizvodila različite vrste šavnih i bešavnih cijevi. U najboljim vremenima tamo je radilo do 15.000 ljudi, dok ih je danas svega sedamdesetak. Loš model pretvorbe i privatizacije Sisak je platio gotovo pa potpunim propadanjem nekadašnjeg metalurškog diva.

- Očito je da pri donošenju odluka o pretvorbi i privatizaciji u slučaju Željezare Sisak nije bilo jasne strategije kakvo hrvatsko gospodarstvo želimo, nego je previše toga prepušteno tzv. slobodnom tržištu - smatra sisačko-moslavački župan Ivo Žinić.

Tvrdi i da je županiji neizmjerno bitno da se proizvodnja čelika u Sisku nastavi, makar i u znatno smanjenom obimu nego prije. No, priznaje, danas Željezara Sisak ima gotovo tek simbolično značenje. Talijanski vlasnici planiraju nova zapošljavanja.