Bio je lijep sunčan dan. Vozio sam se i tramvaju kad mi je od jednom počelo nestajati zraka. Počela je bol u prsima, a puls je valjda bio na 300. U glavi osjećaj kao da ću se onesvjestiti, a zuji mi u ušima, a trne mi lijeva ruka. Ovo je srčani udar mislio sam, iako sam imao tek 19, i bavio se sportom. Bio sam siguran da ću umrijeti. Nazvao sam hitnu koja je brzo došla, ali sve je prošlo za 15min, jedino što sam se osjećao jako iscrpljenim. Poslije mi je bilo ok, doktoru nisma išao. Mjesec dan poslije, ponovilo se. Pa tjedan iza. Svaki put hitna. Mislio sam da mi nešto ozbiljno nije u redu za zdravljem(fizičkim), išao sam na razne pretrage od štitnjače do srca, neurolaga i eeg. Sve u redu. Tek nakon pola godine sam dobio dijagnozu -panični poremećaj. Jako dugo vremena sam mislio da mi je ostalo još jako malo života, bez obzira što su me uvjeravali da sam ok. Mislio sam, ako je i bilo sve ok, intenzivni svakodnevni napadi su mi do sada definitivno oštetili srce, mozak i živce. Jedno vrijeme nisam mogao izaći iz kuće. Moj život se iz temelja promijenio. Počeo sam meditirati, piti čaj gospine trave i matičnjaka, bilo mi je malo bolje neko vrijeme, pa opet gore. Pio sam i ssri propisane od liječnika 8 mjeseci koji su 70% pomogli, a onda sam ih prestao piti pa mi je postalo još gore nego što je ikad bilo. Pitao sam se, da li ću ja cijeli život ovako, čini se da za ovo nema lijeka, naučiš se samo živjeti s tim i ublažiti simptome. Bio sam u krivu.