Kako nekom reć da preglasno žvače (i ostat živ)?
Sretno zahlađenje svima koji slave - ovo sam prepisala s interneta, ali ja sam među onima koji slave pa smijem. U biti šta se uopće ispričavam, kod nas se smije i doktorat prepisat.
Stiže sezona kišobrana, ujedno i moja najdraža sezona jer se onda barem ne osjećam loše kad ostanem doma, TKO TE PITAO ANDREA, rekla bi jedna gospođa na mom Fejsu i odgovor je nitko. Nitko me nije pitao, kao što nitko nije pitao gospođu Vjekoslavu što misli o novim grudima Hane iz Gospodina savršenog ali gospođa Vjekoslava je svejedno otvorila dušu.
Što je gospođa Vjekoslava htjela reći i čiju je terapiju zabunom popila, nitko ne zna. Važno je da ona razumije samu sebe, ostalo su nebitni detalji.
Ni ovu moju kolumnu neće razumjet jako puno ljudi, neki će mislit i da sam luda, ali to je isto nevažno. Važno je da će oni koji razumiju napokon znat da nisu sami.
Kako da ovo počnem bez da zvučim potpuno nadrogirano?
Nikako.
Nema normalnog načina na koji mogu reć to što želim reć jer će to što želim reć nekima uvijek zvučat suludo - najbolje je da samo počnem.
Ima jedna stvar koja me neizmjerno izbacuje iz svih taktova još od srednje škole.
Ima ih nekoliko zapravo, jedna od tih stvari su klementine, ali klementine su stvar ukusa.
Još jedna stvar je i brisanje prašnjavih ruku suhim maramicama - pauka mogu držat u ruci, žohara isto, ali primit maramicu kad na rukama imam prašinu ili kredu… skočila bi kroz prozor samo da ne moram.
Glasno žvakanje je isto u kategoriji stvari zbog kojih mi se skače kroz prozor. Nedavno je izašla vijest o tome da su ljudi kojima smeta tuđe glasno žvakanje natprosječno inteligentni, što je lijepa vijest za sve nas kojima paše takva interpretacija. Loša vijest je da je izašlo novije istraživanje koje kaže da ljudi kojima to smeta zapravo imaju psihički poremećaj.
Misfonija se zove, objašnjava se kao mržnja prema zvukovima žvakanja, konzumiranja hrane, glasnog disanja ili stiskanja kemijske olovke.
E sad, ovo s kemijskom olovkom me ne smeta, ali jednom sam imala problem sa zvukovima disanja jednog čovjeka. Doduše, to mi je bio dečko i bili smo u onoj fazi veze kad ti smeta sve što druga osoba radi jer se više ne volite. Mene iritirao i način na koji se briše ručnikom kad izađe ispod tuša - dan danas bi radije dirala maramice prašnjavim rukama i jela klementine nego još jednom pogledala taj prizor. Ne znam što je njega iritiralo kod mene jer ga nikad nisam pitala, ali sigurno je imao svoj popis.
Najgore od svega, to nije nešto za što čovjeku možeš prigovorit - oprosti, jel se možeš drugačije brisat ručnikom? Ispala bi luda, kao što bi ispala luda da sam ga pitala da tiše diše.
Na kraju smo se samo dogovorili da će svatko disat za sebe i to je bilo to - riješen problem.
Uglavnom, glasno žvakanje, poludim kad netko pored mene glasno žvače - psihički poremećena ili natprosječno inteligentna, potpuno je nebitno. Iritira me, to je bitno i znam da ovdje ima vas koji točno znate o čemu pričam.
Dio vas koji je to shvatilo će shvatit i ovo drugo o čemu želim počet pričat bez da zvučim potpuno nadrogirano.
Dio neće.
Dio je otišao već na klementinama.
Ali ima onih koji će shvatit. Barem troje, što je i dalje više ljudi nego što je shvatilo gospođu Vjekoslavu.
Evo napisat ću to što ne znam kako napisat da me iritira.
Glasni šaptači.
Ekipa koja šapće toliko intenzivno da ti se karijesi sami poprave.
Ako ne znate o čemu pričam, blago vama.
Ako znate, onda ZNATE.
Već sam zaboravila na njih jer dugo nisam bila negdje gdje se šapće, ali podsjetila me frendica koja je jučer sjedila u čekaoni bolnice koja je odzvanjala šaptanjem jedne gospođe i njene prijateljice.
U nastojanju da ne stvaraju buku, stvorile su još veću.
I ja sam sjedila u čekaoni s takvom prije godinu dana. Čekala sam na red za terapiju koljena, a par stolica dalje je sjedila žena s 8-godišnjim djetetom. Šaptala je toliko snažno da mi se od svake nove rečenice malo stanjila pužnica.
Svako Š je zvučalo kao otvaranje limenke cole (što je predivan zvuk kad znaš da te čekaju hladni, oštri mjehurići u grlu, ali u ovoj priči ih nema), svako A je bilo HAAAAAA, kao uzdah nakon što popiješ prvi guc cole, svako slovo ABECEDE ABECEDE koju gospođa Vjekoslava toliko voli je bio novi rez po bubnjićima.
Jedva sam čekala da uđem u ordinaciju iako sam znala da ono što me čeka unutra boli.
Ne boli jače od oštrog slova C (tsssss) koje proizvodi gospođa koja glasno šapće.
Znam da neki i dalje ne znaju o čemu pričam, ali jebi ga.
U tome zapravo i je problem.
Postoje ljudi koji užasno glasno šapću, ali to ne smeta svima jer neki to jednostavno ne doživljavaju, kao što ne doživljavaju glasno žvakanje.
Ako ste među njima, blagoslovljeni ste, to smo već rekli, ali mi drugi imamo problem - ne samo zato što nam to smeta, nego i zato što za to NE MOŽEŠ nekom prigovorit.
Mislim, možeš, ali velike su šanse da ćeš ispast lud.
“Oprostite, gospođo, ali možete li tiše šaptat jer imam osjećaj da će mi oči ispast ako još jednom kažete slovo C…”
Kaži to u čekaoni punoj ljudi i odmah će te zadržat na liječenju jer očito imaš napadaj.
Ti ćeš ispast problem, a ne onaj koji glasno šapće iako je zapravo ON problem.
“Kakvim se ti glupostima baviš, piši o nečem važnom!”
Hvala gospođo Spomenka što ste se došli javit, odjebite.
Ili kako bi zvučalo glasnim šapatom: “HAAAADJAAAABITAAAA.”
Nisu to loši ljudi (Severina je losha), čak su možda i ekstra dobri jer vjerojatno misle da što jače šapću, to tiše pričaju, ali svejedno - smetaju.
Nama nekima, jel.
I mi neki im ne možemo ništa ako mi neki istovremeno ne želimo ispast poptuni debili.
“Zamisli, danas me neka glupača zamolila da tiše šapćem” - zvuči kao debilan zahtjev, a realno, mi koji to želimo nismo u krivu.
Ako ne želiš radit buku u prostoru, šaptanje nije dobar izbor jer je piskutavo - dobar izbor je pričat tihim, dubokim glasom.
Ali ajde ti zamoli curu koja sjedi pored tebe u kinu da se prebaci u bariton ili bas jer je šaptanje krivi odabir.
Pozvat će vatrogasce jer će mislit da ti se zapalio mozak.
Jbg, to su te neke stvari koje postoje i koje smetaju mnogima (ili barem nekima), a nije baš društveno prihvatljivo zamolit ljude da ih prestanu radit - iako bi trebalo bit.
Trebalo bi bit normalno da možeš osobi koja glasno žvače reć da obuzda svog unutarnjeg nilskog konja. Ali ne možeš, nije kul.
Složila sam mini popis takvih iritantnih stvari za koje nije prihvatljivo prigovarat, najbolje da ih poredam po ABECEDI ABECEDI, zajebavam se, neću.
1. Glasni šaptači i žvakači
Već sam objasnila, ali moraju i službeno bit na popisu. Ekipa koja u nastojanju da ih nitko ne čuje šapće toliko prodorno da se psi u Karlovcu počnu panično vrtit u krug. Ne smiješ prigovorit, ispast ćeš bolesnik, mizantrop i Kisela gospođa. Ista stvar vrijedi i za glasne žvakače.
Svima nam pod zubima hrska svježa salata, šaka smokija i čips - ovi ljudi uspijevaju glasno jest puding. PUDING. Hrskaju uvenulom salatom, ne znam kako ali nekako to rade, kad jedu tjesteninu, čuje se kao da netko gazi grožđe, ne daj Bože da jedu tostirani kruh, štemanje zidova zvuči nježnije. Vjerojatno bi i od šećerne vune uspjeli napravit glasan obrok, ali šta da im kažeš? Oprostite, možete li smanjit akustiku usne šupljine? Ne možeš to reć. Možeš samo sjedit, trpit i nadat se da je to što ti glasno žvakanje smeta znak inteligencije.
2. Gospođa koja bi samo nešto pitala
Red u Pošti, 40 ljudi, 3 šaltera, na jednom već 20 minuta sjedi gospođa (penzionerka) koja je taman u 17 sati, kad ljudi idu na Poštu nakon posla, došla kupit dvogodišnju pretplatu na TV programe i želi znat svih 340 opcija iako gleda isključivo turske sapunice. To znači 40 ljudi, 2 šaltera. Ulazi druga gospođa od 40 ili 70 godina i staje u red. Stoji minutu i pol, nervozno tapka nogom i gleda na sat. “Ja bi samo…”, kreće nervozno s kraja reda prema šalteru, “samo ću, pardon…”, gura se kroz zmiju sačinjenu od ljudi koji čekaju da gospođa na šalteru broj 1 otiđe sa svojim novim TV programom, “samo da…”, približava se šalteru i objasni ovima koji su sljedeći na redu:
“JA BI SAMO NEŠTO PITALA!”
Srdačno odjebite, gospođo, i mi bismo svi samo nešto pitali.
Ja bi pitala ZAŠTO SAM U POŠTI IAKO SAM BILA DOMA KAD JE DOLAZIO PAKET I NITKO NIJE POZVONIO, ali čekam red da to pitam.
I meni se žuri, i ja bi što prije bila gotova, ni ja ne želim bit ovdje duže nego što treba.
Srdačno odjebite, gospođo, pitajte kad dođete na red.
Ne možeš to reć, ni kad ima 40, ni kad ima 70. Želiš, ali bit će ružno. Tko zna, možda stvarno ima nešto kratko za pitat. Možda će i tebi jednom trebat da te netko pusti da samo nešto pitaš, nikad ne znaš (iako znaš jer znaš da NIKAD nećeš tražit da preko reda “samo nešto pitaš” jer nisi ta osoba). Treba bit dobar prema ljudima, ili barem ne zločest, a reć gospođi koja bi samo nešto pitala da odjebe uvijek ispada zločesto. A vjerojatno joj jako glasno želiš šapnut: “HAAAADJAAAABITAAAA!”
3. Penzionerka koja u podne dolazi obavit sve na svijetu
Ja radim od doma i skoro nikad ne idem u Poštu ili banku u podne jer znam da je tad gužva i da ljudi s fiksnom pauzom u 12 često samo tad mogu obavit stvari koje ja mogu obavit kad god želim. Ali nedavno sam bila jer sam hitno morala osobnoj bankarici. Došla sam par minuta prije 12. Ispred mene je bila samo jedna gospođa penzionerka, taman je došla na red, znači čekat ću 10 minuta i gotova sam. Čekala sam do 12:45 jer je gospođa cijeli jedan školski sat otvarala i zatvarala štedne račune - vrlo polako, s usputnim ćaskanjem o unucima, vremenu i Jugoslaviji. Banka radi od 9 do 15, zaposleni ljudi mogu doć samo pod tom pauzom. I ona ju je pojela.
I kaj ćeš reć? Oprostite, gospođo u penziji, jel možete ić u banku kad ne smetate zaposlenim ljudima? Realno, nije toliko nerazumna ideja, ali NE MOŽEŠ to reć jer znaš da ćeš ić u pakao.
4. Osoba koja ne stoji u redu nego u tebi
Blagajna, subota popodne, ispred tebe su 3 osobe, iza tebe 4, tebi baš i nije lijepo jer ne voliš redove ali ovima iza tebe je još gore (jel se i vi tako tješite?) - i osoba iza tebe nekog razloga stoji praktički prikopčana na tvoje tijelo. Je gužva, ali ovo više nije ni gužva nego konzerva sardina. Osjećaš blizinu tuđeg tijela na sebi. Osjećaš kako diše - glasno i toplo. Da je ovo pjesma od Gibonnija, bilo bi romantično, ali nije nego je red za blagajnu pa je samo odvratno.
I kako bi izgledalo da se okreneš i kažeš: “Gospodine, molim vas da držite razmak!” Znaš da si u pravu ali ne možeš to reć jer te sram. Bolje izdržat još par minuta u epizodi “nepoznati dah na ramenu” nego ispast idiot koji mrzi ljude. Ja takve koji mi preblizu stoje “slučajno” malo udarim torbom jer sam govno od čovjeka. “Joj, oprostite, nisam znala da ste tako blizu!” Možda nije moja najljepša osobina, ali učinkovito je.
5. Lik koji ne zna nosit zatvoreni kišobran
Ovo je možda čisti seksizam, ali čini mi se da rijetko vidim žene koje ne znaju nosit kišobran - barem kad je zatvoren. Muškarce vidim stalno. Ne kao da to rade svi muškarci, ali većina onih koji ne znaju nosit kišobran jesu muškarci. Rekli su da će padat, on je ponio veliki kišobran jer ga još nije izgubio i lamaće njim iza sebe kao što Maja Blagdan lamaće sobom kad viče da sunce moru putuje. Ne znam jel to mišićna memorija od natezanja orbitreka ili nečeg drugog što se nateže i kratkim, odlučnim pokretima ali probit ćeš nekog tim kišobranom, brate idiote. Ili kad stoji u tramvaju i drži ga ispod pazuha - pola viri ispred njega, pola iza, pa onaj šiljak iza samo traži oko koje će iskopat.
Šta ćeš reć čovjeku? “Oprostite, krivo nosite kišobran?” Ja jesam jednom i neću više nikad jer se bojim. Ne možeš osobi koja sama nije zaključila da ne smije lamatat kišobranom iza sebe objasnit da je to loše, možeš probat ali nećeš uspjet, samo ćeš uspjet ispast kreten.
6. Žene s prevelikim kišobranom
Ako do sad nisam izgubila većinu ljudi, sad ću sigurno ali yolo. Žene koje nose prevelike kišobrane. I muškarci, ali ovaj put je žena više. Prve tri kapi i ona vadi padobran dovoljne veličine da bi ispod njega stali svi ljudi koji su kupili karte za Ritu Oru, što nije puno ljudi za Ritu Oru ali je puno ljudi za kišobran. Meni je neki dan na placu gospođa skoro iskopala oko svojom tendom protiv kiše, ali kako da joj prigovorim?
“Gospođo, kišobran vam je nekulturno velik, poanta je da kiša ne padne na VAS, pustite ostatak zagrebačke županije na miru.”
Ne možeš, možeš joj samo reć da pazi da ti ne iskopa oči, što isto ne možeš jer će ti reć da si sam paziš na oči.
7. Ekipa koja ti se unosi u facu
Postoje ti neki ljudi koji ti uđu u lice dok pričaju s tobom jer misle da to znači da su tople i otvorene osobe, iako samo znači da nesu školovali osobni prostor. Ima jedan trik za uspostavljanje razmaka između sebe i osobe koja ne shvaća koncept osobnog prostora - staviš jednu nogu ispred sebe i osoba će nesvjesno tu nogu percipirat kao granicu do koje ti se smije približit. Što je dalje noga, to će dalje osoba stajat, što je prekrasan koncept u teoriji ali u praksi ne valja i zbog toga sam skoro pala niz stepenice u kazalištu. Poznanik mi je ušao u lice, ja sam se izmaknula i stavila nogu ispred, on je stavio suprotnu nogu uz moju i opet mi ušao u lice, i tako par puta dok nisam ostala visit na rubu stepenica. Neki ljudi ne shvaćaju da možeš sasvim normalno pričat s nekim bez da taj netko čuje kako ti krv prolazi kroz vene.
I šta ćeš reć a da istovremeno ostaneš pristojan? “Preblizu mi stojiš?” Ja to kažem u zadnje vrijeme, ali uvijek moram naglasit da nešto nije u redu SA MNOM iako je sa mnom sve u redu. Ja samo volim udisat nečiji izdah, barem ne dok neobavezno ćaskamo nasred ceste.
8. Nos ti posran.
Nemam dalje. Mislim vjerojatno imam, ali se trenutno ne mogu sjetit. I bolje, već sam izgubila dovoljno ljudi s ovih 7 stvari.
Ali već sam rekla, ovo ionako nije bilo za njih. Ovo je za sve vas koji želite skočit kroz prozor zbog glasnih šaptača, ili se barem izderat na njih jer shvaćate da remete dinamiku života, a ne možete jer znate da ćete ispast luđaci.
Niste sami, ima nas još.
I molim da mi se jave ljudi koji mrze klementine da znam da nisam sama.
Hvala vam od srca, srdačan pozdrav.
