Viktorija se rodila u muškom tijelu, no još u pubertetu je znala da to nije uloga s kojom želi živjeti. Prije sedam godina započela je s tranzicijom, i danas kaže da je konačno zadovoljna iako je pred njom još dug put
NJEZIN NOVI ŽIVOT
Kako je transrodna Viktorija iz Zagreba otkrila da je lezbijka...
Imam sreće što živim u velikom gradu, što imam obitelj koja je uz mene i podupire me te što sam konstitucijom sitne građe i uklapam se u stereotipnu sliku žene pa ne odskačem od onoga što netko misli da trebam biti – započinje razgovor sitna crvenokosa djevojka velikih smeđih očiju. Ženstveni pokreti ni po čemu ne odaju da je Viktorija Ćurlin (27) život započela kao dječak.
POGLEDAJTE VIDEO O TRANSRODNIM MODELIMA:
Pokretanje videa...
00:51
Rodila se u velikoj obitelji tradicionalnih katoličkih uvjerenja. Ima stariju sestru koja je profesorica engleskog jezika, mlađeg brata koji studira violinu na Umjetničkoj akademiji u Splitu te mlađu sestru koja je studentica anglistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ondje se često susreću, jer Viktorija studira antropologiju i etnologiju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:33
– U ranom djetinjstvu nije bilo sraza između mojih osjećaja i rodnog identiteta. Zvali su me Krešimir i sve je bilo nekako tipično do 11. godine. A onda su započele tjelesne promjene povezane s pubertetom i usporedno je raslo moje nezadovoljstvo tijelom. Tada to još nisam znala artikulirati jer nisam bila svjesna o čemu je riječ – nastavlja ona pojašnjavajući kako je problematika transrodnih ljudi prije petnaestak godina bila manje vidljiva u javnosti i djeca koja se danas suočavaju s onim kroz što je ona prolazila imaju na raspolaganju više resursa kroz koje mogu dobiti informacije.
– Sve do punoljetnosti to je bio period zbunjenosti i srama. Misliš da si čudak. Želiš drugačije tijelo, a s vremenom uviđaš da želiš ono što imaju druge cure u razredu. Želiš drugi, dugu kosu, bokove… Želiš biti žena. Mislila sam da nisam normalna i počela sam se izolirati od društva i povlačiti u sebe. Usto, počela sam birati aktivnosti koje su prihvatljive za muške, pa sam igrala rukomet. No već tada sam bila osjetljiva na rodnu nepravdu u društvu i zanimale su me feminističke teme – iskreno prepričava ona.
Kaže kako je oko punoljetnosti osvijestila činjenicu da se osjeća kao žena te da želi promijeniti fizički izgled, ali vjerovala je da to nikad neće postići.
– S jedne strane sam se osjećala kao „freak“, a s druge sam mislila da zbog obitelji i društva nikad neću moći postati što jesam. Dodatno me pogađalo to što sam cijelo vrijeme osjećala privlačnost prema ženama. Ja sam u stvari transrodna lezbijka, no u to vrijeme moj mozak nije mogao percipirati mogućnost da istovremeno želim biti žena i želim biti sa ženama. Imala sam do tad dvije djevojke. Baš u periodu kad sam to sve osvijestila, rekla sam tadašnjoj curi. To se nije uklapalo u njezin život i prekinula je sa mnom. No ja sam shvatila da to ne mogu držati više u sebi i da je vrijeme da nešto promijenim. Nazvala sam poznatu psihologinju kako bih sa njom razgovarala i vidjela da nisam nakaza kakvom sam se smatrala te da otkrijem što moram učiniti da poduzmem korake u smjeru tranzicije – objasnila je Viktorija.
Nakon niza razgovora i testova kroz nekoliko mjeseci Viktorija je konačno utvrdila da je s njom sve u redu, a ističe kako joj je psihologinja bila velika podrška i pomoć u čitavom postupku. Ona joj je savjetovala kako o tome razgovarati s članovima obitelji i prijateljima te što konkretno poduzeti.
– Bio je siječanj 2014. godine. Najprije sam rekla starijoj sestri da vidim kako će reagirati, no kad me podržala, sazvala sam obiteljski sastanak. Sjeli smo oko velikog stola u kuhinji, i jednostavno sam izgovorila: „Ja sam Viktorija. Ja sam žena. Planiram tranziciju i to ću učiniti na sljedeći način.“ Mojim roditeljima je to bio veliki šok, jer nije bilo nikakvih naznaka da tako nešto planiram – prisjetila se ona. Kaže da je još tijekom puberteta pustila kosu, a uvijek je birala uniseks odjeću pa joj se prilikom izlazaka znalo dogoditi da je „zamijene“ za djevojku.
– Uslijedila su brojna pitanja. Razgovor je potrajao satima, a onda se nastavio i sljedećih dana. Nisam znala hoće li me odbaciti ili prihvatiti, no moji roditelji jako vole svoju djecu i u konačnici je ljubav pobijedila. Privikavanje je proces i trajao je nekoliko godina. Primjerice, moj otac je nakon toga bio jako šutljiv i tjednima nismo razgovarali iako smo živjeli pod istim krovom. No kad se sve sleglo, onda me počeo zvati mojim pravim imenom i nikad se nije zabunio u tome. Mama je, s druge strane, imala stalna preispitivanja, ali opet, budući da nas jako voli, prihvatila je sve. S njom sam išla kupovati prvi grudnjak – smije se Viktorija.
S tranzicijom je započela te iste 2014. godine. Kako u to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo jednostavno pronaći specijaliste, po savjetu psihologinje je otišla u Beograd. Ondje su stručnjaci obavili sve potrebne pretrage i u konačnici joj je liječnica propisala hormonsku terapiju.
– Dobila sam estrogen i blokatore testosterona. Najprije sam dobila injekcije jer imaju snažnije djelovanje. Kupila sam ondje zalihu hormona za sljedećih šest mjeseci, pa su mi to davali kod moje zagrebačke liječnice. A onda mi je on propisao tablete koje i sad pijem. Primijetila sam prve promjene vrlo rano. Omekšala mi je koža, crte lica su postale mekše, počele su mi rasti grudi. Moje tijelo je počelo sličiti na ono što je oduvijek trebalo biti – kazala je Viktorija.
Promjene su bile toliko brze da se nakon svega nekoliko mjeseci osjetila dovoljno samouvjereno da odjene ženstveniju odjeću poput suknje, a u jesen 2014. godine je promijenila ime.
– Svi su u policiji bili iznenađujuće otvoreno i pristupačni. Ustanovila sam da su ljudi općenito vrlo uviđavni, pa tako primjerice, kad idem u bolnicu na pretrage radi hormona, medicinska sestra pita jesam li došla zbog ciklusa. Objasnim joj da sam tu radi tranzicije spola, a ona se sva rastopi, kaže mi da fantastično izgledam i poželi mi sreću. Nisam imala ružnih iskustava, čak ni u društvu. Moj najbolji prijatelj s kojim se poznajem 12 godina vijest je primio prilično opušteno, a najveći udarac bila mu je činjenica da sam prešla na vegetarijanstvo pa sad ne može sa mnom na ćevape. S druge strane, najbolja prijateljica iz srednje škole je doznavši za moju tranziciju prekinula sve kontakte sa mnom i odbacila me – iskrena je ona dodajući kako joj najviše muka zadaje birokracija s kojom se tek sad odlučila obračunati.
– Kad vam promijene ime, na osobnoj sitnim slovima ostaje upisan spol. Promjena imena se i u rodnom listu evidentira kao zabilježba, a da bih dobila novi rodni list s promijenjenim spolom moram donijeti mišljenje psihologa, psihijatra, endokrinologa i socijalnog radnika. Sad prikupljam dokumentaciju – pojasnila je.
Prikuplja i novac za operaciju spola u Beogradu jer se u Hrvatskoj takve operacije ne izvode, no zbog drugih prioriteta to je još na čekanju.
– Cijena operacije je oko 10.000 eura, a žalosti me što je u nekim državama i viša. S druge strane, u Njemačkoj je za porezne obveznike besplatna, odnosno ide na teret zdravstvenog osiguranja – pojasnila je. U Hrvatskoj takvih mogućnosti još nema.
– U Hrvatskoj se još fokusiramo na zakone i odredbe bez rješavanja konkretnih materijalnih pitanja. Recimo, manje je poznato da su transrodni ljudi često žrtve nasilja koje iz različitih razloga moraju napustiti svoj dom. U manjim sredinama im prijete i životno su ugroženi, dok one mlađe roditelji nerijetko izbace iz kuće. U starijoj dobi ljudi koji ulaze u tranziciju ostaju bez posla. Oni se nemaju gdje ni kome obratiti da ih zaštitit. Ne postoje sigurne kuće za transrodne ljude u Hrvatskoj – ukazala je na probleme dodajući kako nije uređena ni medicinska tranzicija pa tako psiholozi i endokrinolozi stoje na raspolaganju samo u Zagrebu, a HZZO ne plaća trošak operacije promjene spola u inozemstvu.
– Sad živim sa svojom djevojkom. Zajedno smo tri godine i imamo zajedničkih planova za budućnost. Trenutačno radim honorarne studentske poslove i ostao mi je samo ovaj semestar do dovršetka studija. Aplicirala sam i na usavršavanje, odnosno nastavak studija na prestižnom sveučilištu u Beču, pa čekam odgovor i nadam se da ću uskoro ondje na studij. Velika mi je želja baviti se antropologijom i spojiti znanstveni rad sa praktičnom primjenom te na taj način doprinijeti društvu – rekla je Viktorija.
Mirna i povučena, ni ranije nije puno izlazila. Ako bi koga i upoznala, nakon što bi priznala s čim se nosi bilo je zahlađivanja odnosa.
– Nikad nisam bila s muškarcem jer mi je to nezamislivo. No ako bih se našla u situaciji da atmosfera postane intimna, prekinula bih kontakt i rekla: „Moram ti nešto reći.“ Potencijalna partnerica bi obično ustuknula, ali do te razine bismo došle samo ako je bilo relevantno. Nisam to nikad isticala ni posebno govorila – otvorena je ona.
Kaže kako je živcira pitanje u kakav javni WC ulazi. – To je suluda tema jer se nikad se nije dogodilo da netko iz pakosti ili predodžbe da je riječ o seksualnom predatoru odijeva žensku ili mušku odjeću kako bi se uvukao u toalet. Ljudi koje takva pitanja muče nemaju predodžbu što zapravo znači tranzicija i kakvom se odbacivanju i nasilju izlažete kad se na nju odlučite – poručila je za kraj.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
12:46
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
