Kako je Mauricio Pochettino mukotrpno gradio Tottenham

Uzimajući u obzir okolnosti pod kojima su Spursi ulazili u ovu sezonu, Mauricio Pochettino je najveći „overachiever“ u svijetu trenera. Neovisno o ishodu finala, Argentinac polako, ali sigurno mijenja Tottenham kao klub na svim razinama.

„Dati ću sve od sebe da vas učinim ponosnima na ovaj klub.“ Jedne su to od prvih riječi Mauricia Pochettina u sjevernom dijelu Londona. Argentinac je na uvijek „vruću“ klupu Tottenhama došao onako neopaženo, ispod radara. Iza njega je bilo par solidnih sezona s Espanyolom, tek jedna sezona u Premier ligi kada je sa Southamptonom ostvario povijesni uspjeh, pa je i dalje slovio za neiskusnog trenera. Nekoga tko ne poznaje prilike na „Otoku“, a jezična barijera bilo je još jedan od problema. Za Tottenham su to bile godine lutanja, stagnacije, prečestih promjena menadžera i prodaje najboljih igrača. Malo tko bi se uhvatio u koštac s problemima koji su se nagomilali na White Hart Laneu. No, Mauricio je uspio. Iako će većina ljudi reći da još nema niti jedan trofej, materijalni dokaz za svoj rad, Mauricio Pochettino je već sada pobjednik.

Učenik jednog luđaka

Mauricio Pochettino rođen je u Murphyju, omalenom gradiću u provinciji Santa Fe gdje se većina stanovništva bavi agrikulturom. Poznata je priča kako je zbog radova na farmi propustio trening na kojem su bili prisutni skauti Newells Old Boysa, a jedan od skauta je bio tada mladi ambiciozni trener Marcelo Bielsa. Bielsa je bio razočaran treningom jer na njemu nije bio spominjani sin nekog farmera iz Murphyja. Ne prepuštajući ništa slučaju, Bielsa i njegov kolega su se u kasne sate sami zaputili u ruralno područje Murphyja u potrazi za imanjem Hectora Pochettina. Bilo je oko 2 sata iza ponoći kada je Bielsa pokucao na vrata Pochettinovih i pitao može li bar vidjeti mladog Mauricia dok spava. Bielsa je ušao u njegovu sobu, skinuo mu prekrivač s nogu i rekao: „Ovo su noge nogometaša“ – iste noći Bielsa se dogovorio s Pochettinovim roditeljima da će Mauricio doći kod njih na probu.

Ta noć jedna je od razloga zašto Bielsu zovu „Luđakom“ i zbog čega je Mauricio Pochettino sada jedan od najboljih trenera na svijetu, a ne farmer. Većina igrača razmišlja o trenerskom poslu kada se bliži vrijeme da okače kopačke o klin, no Pochettino je bio trener od prvog dana kada ih je obukao. Još dok je igrao za mladu ekipu Newellsa, Bielsa je uvidio da bi Pochettino mogao biti dobar trener. Zadao mu je zadatak da iz sportskih novina skuplja izvješća o protivnicima i prije svake utakmice iznese skautsko izvješće ispred cijele momčadi. Pochettina i Bielsu nogomet je spojio one večeri u Murphyju i isprepleo njihove karijere u budućnosti. Ono što je Yoda bio za Lukea Skywalkera ili Sokrat za Platona, to je Marcelo Bielsa bio za Mauricia Pochettina. Danas kada pogledamo u kojem smjeru ide Pochettinova karijera, učenik je na dobrom putu da nadmaši učitelja. Kada je došao u Tottenham odmah je uveo svoje poznate iscrpljujuće metode treninga, riješio se „deadwooda“, odrađivao odličan posao na tržištu i počeo afirmirati mlade igrače.

Uz sve to, Tottenham je igrao moderan, napadački nogomet s visokim posjedom lopte i ubitačnim presingom. Njegov presing nije Bielsin „luđački“, niti je Kloppov „geggenpress“. Pochettino se našao negdje između, njegov postulat je zonski presing koji se koristi u više specifičnih situacija i koji je varijacija na temu prethodna dva navedena. Priroda Pochettinovog presinga je takva da dosta zavisi od prosuđivanja situacije iz ugla samoga igrača. Ako igrač nekad donese krivu odluku i počne pritiskati protivnika u krivom trenutku to može dovesti do njegovog „ispadanja“ iz igre i do rušenja sistema koji rezultira izglednom šansom za protivnika. Takav presing zahtjeva visoku fizičku spremu pa je jedan njegov bivši igrač iz Southamptona rekao „da bi igrali na Pochettinov način, morate imati dva srca“, dok je Dani Osvaldo izjavio da „Pochettina mrziš zbog njegovih treninga, ali mu kasnije kada osjetiš napredak budeš zahvalan“.

Tottenhamova zlatna sredina

Tottenham je klub koji ne pripada gigantima engleskog nogometa, a istovremeno ga ne možemo svrstati u koš s donjim domom. On je razapet između pojma velikog i malog kluba. Povijesti dovoljno stare, dobrih i solidnih rezultata, ali kada se podvuče crta, njihova trofejna bilanca se ne može mjeriti s najvećima. Zbog toga Spursi su onaj tip kluba koji ima najmanje simpatija, nemaju dovoljno trofejnu povijest zbog koje bi ih netko cijenio, a s druge strane nisu onaj simpatični autsajder za kojeg bi ljudi navijali kada igraju protiv najvećih. Stoga, „zlatna sredina“ možda i nije toliko zlatna za klubove poput Tottenhama, Napolija, Valencije, Bayera Leverkusena ili drugih. Kada takvi klubovi naprave neki bolji rezultat, obično ovi najveći dođu s milijunskim ponudama i kupe im najbolje igrače. No, u Pochettinovoj eri Tottenham je neka vrsta anomalije. Unatoč izdašnim ponudama za svoje najbolje igrače, Tottenham je uspio zadržati kostur ekipe, čak i produžiti neke ugovore. Od bitnih igrača u Pochettinovoj eri klub su napustili Kyle Walker i Mousa Dembele koji je načet ozljedama otišao u Kinu.

S druge strane, Tottenham nije ni kupio nikoga zadnja dva prijelazna roka, što je u doba modernog nogometa i navijačke opsesije transferima neviđena pojava. Spursi i dalje vjeruje svojoj filozofiji koja se zasniva na mladim igračima, kontinuitetu i hijerarhiji. Nekada skupocjeni ulazni transfer može i ugroziti ekipe poput Tottenhama, ekipe koje su već duže vrijeme na okupu, gdje je jasan sistem plaća i hijerarhije u svlačionici. Jedini problem Tottenhama je što nemaju materijalni dokaz za svoje uspjehe, Pochettino još nema niti jedan trofej, iako je par puta bio blizu. Leicesterova bajka u režiji Claudia Ranierija ga je zaustavila u drugoj sezoni, dok je sljedeće sezone Chelsea jednostavno bio bolja ekipa, prije svega jača za Antonia Contea i njegov pobjednički mentalitet. Statistički gledano, Spursi su obje godine bili kratki za osvajanje bodova u gostujućim derbijima i protiv onih najslabijih ekipa. Tottenham je klub koji nema tradiciju uspjeha i koji se nikada nije uspio zadržati dulje među elitom. Stalno se potencira taj njihov upitni mentalitet i opsjednutost osvajanjem bilo kakvog trofeja koji im samo dodatno otežava stvari. Pochettino je uspio pokrenuti stvari, dati im neko novo ruho i gurnuti ih prema eliti uz jako malo uloženih sredstava.

Pochettino vjeruje u proces

U subotu Tottenham igra finale Lige Prvaka, daleko najveću utakmicu u njihovoj povijesti, a način na koji su Spursi došli do Madrida ravan je čudu. Sam Pochettino je dokazao da je učio na greškama od prošlih sezona i da je možda najpolivalentniji trener na svijetu. Ove godine smo gledali kako može voditi utakmicu poput Simeonea, Pepa ili Allegrija. Uz silne probleme koji su pogodili njega i Tottenham tijekom cijele sezone, Argentinac je uspio ostati konkurentan u ligi i doći do finala Lige Prvaka bez ijednog pojačanja. Licemjerno bi bilo sada započeti priču o siromašnima i bogatima kada je upravo Tottenham potrošio milijardu na svoj novi stadion do kojeg su ipak došli dugogodišnjim pametnim poslovanjem.

No, Pochettino dokazuje da u vremenu „moneyballa“ postoji i drugačiji način na koji se može doći do uspjeha. „El Poche“ vjeruje u kontinuitet, trening i proces. On je čovjek koji će vas radije naučiti pecati, nego kupiti gotovu ribu. 90 minuta u Madridu ne može biti mjerilo njegovog uspjeha u Tottenhamu, ono što je on napravio za klub poput Tottenhama puno je više od jedne titule Lige Prvaka. U slučaju da izgube, okrutna javnost koja sve gleda crno-bijelo, kroz čisti rezultat, će ga ponovo diskreditirati. Trebamo gledati i širu sliku, u kakvom se stanju Tottenham nalazio prije i poslije Pochettina. Od ekipe koja je lutala na svim razinama, Pochettino je napravio ekipu koja igra moderan nogomet, u vrhu je Premier lige, postala je redovni sudionik Lige Prvaka, a poveo ih je u tranziciji na novi moderni stadion koji će privlačiti najbolje igrače. Podigao je status kluba, dao im jači mentalitet i pripomogao da svake godine stoje sve bolje na poslovnom planu. Možemo reći da je pronašao neku sredinu između rezultata i estetike. Da za to postoji trofej, znamo tko bi ga osvojio. Slušajući Pochettinove izjave nakon plasmana u finale, čini se kao da je on s Tottenham dosegao plafon. Da je došlo vrijeme kada klub treba stati uz njega, dati mu podršku i uvjete, inače Pochettinu nitko neće moći prigovoriti ako nakon ove utakmice napusti Spurse.

Tottenham je bio kao maloljetni delinkvent koji je svoje greške ponavljao iz dana u dan, svaki popravni dom ga je odbijao jer je on bio beznadan slučaj. Pochettino je čovjek koji je imao hrabrosti uzeti tog momka pod svoje, iako su mu svi govorili da će biti isti kao lani. Dao mu je čvrst krov nad glavom, hranu u stomak, tjerao ga na mukotrpan rad. U početku je bilo teško, ali kako je vrijeme odmicalo činilo se da se taj momak mijenja. Danas taj momak puca od snage, počešljan na stranu, s utrpanom košuljom i čistim cipelama ima priliku da sam iskroji svoju sudbinu i na kraju izraste u velikog čovjeka. „Poch“ je tog beznadnog momka izveo na pravi put, sad je pred njim dio puta koji mora prijeći sam, bez ičije pomoći.