Prije pedesetak godina ulicama i parkovima odzvanjali su dječja vika i smijeh. Igrali su se lovice, skrivača, školice, graničara, gumi-gumija i nogometa. Gradili su tvrđave, penjali se po drveću, istraživali, igrali se lutkama... Djeca su radije provodila vrijeme pod vedrim nebom nego kod kuće - to je bila najstroža kazna. A što si mogao dalje "odskitati", to je bilo ljepše. I premda nije bilo GPS-a, uvijek bi se svi "nacrtali" doma do trenutka u kojem bi se uključila ulična rasvjeta.

'Sjeti se kako smo živjeli nekad'

Zanimljivo je da gotovo niti jedan roditelj tijekom dana nije provjeravao gdje mu je dijete, što je i kad je jelo, ostavljali bi ga samoga kod kuće, nerijetko i prije početka prvog razreda. U školu se išlo s prijateljima, bez roditeljske pratnje, a ključić od stana uvijek je bio na sigurnom - oko vrata. Danas bi se, vrlo vjerojatno, ovakav odgoj smatrao nebrigom za dijete, ali tad su roditelji znali sve susjede i cijela je ulica "pazila" na djecu. 

Djeca su se družila u ekipama svih dobi, od 5. pa do 15. godine, braća, sestre, rođaci, susjedi i djeca iz cijele ulice ili kvarta. Nepisano pravilo bilo je da stariji paze na mlađe. Kroz igru i druženje djeca su razvijala vještine i sposobnosti i tako su se pripremala za život. 

Ipak, možda to ne bi trebalo biti iznenađujuće jer što su drugo djeca trebala raditi nego igrati se i biti djeca? 

Na televiziji su tad prikazivali samo jedan crtani film na dan. Djeca su se beskrajno radovala gledanju Gustafa, Zekoslava Mrkve, La Linee, Baltazara i slično. Navečer bi išli vrlo rano spavati jer, osim što su vladale redukcije struje, nije bilo ničeg na programu!

Što se tiče hrane, meso se jelo obično samo nedjeljom, kruh namazan mašću i posoljen bio je česta užina, a kad ti se jelo nešto slatko, mama bi napravila šnenokle ili rižu na mlijeku. Nekad to nije bilo dovoljno da se zadovolji dječja potreba za slatkim, pa bi djeca znala potajno pojesti čokoladu za kuhanje ili grožđice koje je mama čuvala za neku posebnu priliku.

I premda nije bilo toliko hrane i premda si iste hlače nosio cijeli tjedan (i vjerojatno ih nasljeđivao od starije braće i rođaka), zapravo nisi bio siromašan. Nitko ti se nije smijao jer svi su bili u istoj situaciji - u Hrvatskoj tad nije bilo mnogo toga (nije se bez razloga svako malo potezalo sve do Trsta). Međutim, svi se slažu s tim da im je unatoč tome (ili možda upravo zbog toga) bilo baš lijepo.

Mnogi vjeruju da današnja djeca propuštaju mnogo toga, nedostaje im iskustveno znanje i zapravo nemaju priliku iskusiti "pravo" djetinjstvo. Glavni razlog je, pogađate, tehnologija. Jer ako imaš sve što te zanima na dlanu kod kuće, zašto bi uopće izlazio i nešto samostalno istraživao?

Ipak, možemo primijetiti da mnogi pokušavaju prenijeti ove i druge praktične vještine te iskustvo koje su stekli u djetinjstvu svojoj djeci i unucima.

Na Obrtničkom adventu sadržaji za djecu!

Pozivamo zato sve roditelje, bake i djedove da se prisjete djetinjstva i povedu svoje najmlađe na Obrtnički advent. Ovaj najdugovječniji dječji Advent u Zagrebu, koji ne bi bio moguć bez podrške Turističke zajednice Grada Zagreba i Hrvatske obrtničke komore, nezaobilazna je atrakcija ovih blagdana.
 

Za program Obrtničkog adventa većinski se pobrinulo kazalište Tvornica lutaka, organiziravši razne radionice na kojima će klinci i klinceze dobiti priliku izraditi nešto vlastitim rukama. Vrijedna je to vještina koje su stariji itekako svjesni jer su u djetinjstvu, u nedostatku igračaka, izrađivali svašta i maštali o koječemu!

Mogu li i današnja "tehnološka" djeca uz pomoć obrtnika izraditi snježnu kuglu, licitar i šalicu, pripremiti čokoladni napitak i odgovoriti na pitanja iz dječjega kviza koji će voditi poznata televizijska kvizašica Morana Zibar, doznajte u Ilici 49, od 6. do 28. prosinca ove godine. Nemojte propustiti sudjelovati u ovom bogatom blagdanskom programu jer vaše mališane očekuju i gosti iznenađenja - poznati zagrebački sportaši!

I dok ćete promatrati svoju djecu ili unuke kako piju topli čaj, jedu slasne fritule i sa sjajem u očima promatraju lampice, vraćat će vam se slike iz djetinjstva. A ima li što ljepše od toga? Važno je prenositi pozitivna iskustva na buduće generacije. Jer ako nećete vi, tko će to činiti?