'Kad imaš rak, ne bole same rane već nedostatak ljudskosti'

Svoju priču o borbi s karcinomom dojke Romana Zglav podijelila je na portalu Nismo same. On je pokrenut kao platforma za sve koji su oboljeli ili su se izliječili od ovih opakih bolesti kako bi podijelili svoje priče, podigli svijest o njima i senzibilizirali javnost.

Romana je saznala da ima rak s 35 godina.

Ovo je njezina priča:

Prije više od mjesec dana uključila sam se u dvije Facebook grupe žena oboljelih od raka. I ovako sam im se predstavila:

“Ja sam se nedavno uključila u grupu, ali bez obzira na to osjećam svaki vaš post, status, tugu, bol za gubitkom. Ali, isto tako i korak naprijed, želju za životom, borbu i odvažnost. Svaki gubitak života ljudi oboljelih od raka primam jako teško jer u svima nama tinja onaj strah ‘ne daj Bože da se vrati’.

Kada je na Staru godinu preminula Ivana Popović šćućurila sam se u ‘kantun’ kuhinje, sakrila se od djece i isplakala suza, čini mi se, za pola života. Tužno do neba.

Ja imam 36 godina. Prije godinu i pet mjeseci i sama sam operirala zloćudni rak dojke, hormonskoga tipa. Prošla sam zračenje, i sada sam na hormonskoj terapiji. Život mi se okrenuo za 360 stupnjeva. Ali, imam dvoje divne djece i predivnog supruga. Sasvim dovoljan razlog da život ide dalje, i to punim plućima. Imala sam i ja fazu depresije, ali, evo, izvukla sam se iz nje i sada živim 300 na sat. Ništa ne propuštam i u svemu uživam. Budući da živim na krajnjem jugu, svoju tugu utapam u moru, ali iz njega crpim i onu energiju potrebnu za život.“

Dakle, zovem se Romana Zglav. Iz Dubrovnika sam, ali sam se udala u Konavle, predivne Konavle bogate prirodom. Imala sam 35 godina kada sam doznala da imam rak, nisam mogla ni sanjati da će se to meni dogoditi. Kao i svake godine otišla sam na sistematski pregled. Na internističkom pregledu liječnik me pohvalio i rekao da odavno nije vidio zdraviju ženu. Osim nešto malo alergije.

Onda sam otišla na ultrazvuk dojki, koji je tek od te godine bio uključen u sistematski. Bogu hvala, sve se poklopilo. Moj je „podstanar“, kako mi žene oboljele od raka volimo nazivati tu bolest, bio hormonski, invazivni, 9 mm velik i na operaciji su ga tražili 45 minuta, odnosno tražili su da im se poklopi nalaz punkcije s tkivom. Svaki se dan zahvaljujem doktorici Ani Ivanišin Barač, koja ga je otkrila i punktirala na pravom mjestu, i kirurgu dr. Marku Margaritoniju, koji je iz mene izvadio beštiju.

Bilo je to 2. rujna 2015. godine. Ožiljak se ni ne vidi jer je točno po rubu bradavice. Ali, još uvijek imam jednu zelenu mrlju (boja koja je vodila do limfnih čvorova). Odstranili su ih sedam i svi su bili u redu. Još jednom Mu hvala na tome. Tu su još i dva, tri ožiljka, ali ne bodu oni oči, kao što ni rane nisu boljele, zacijelile su. Ostali su ožiljci. Ali boli ono što dođe poslije. Kada shvatiš što je moglo biti.

Čekala sam dugo onaj HER nalaz da mi odrede terapiju, kemoterapiju ili zračenje. Nikada neću zaboraviti te dane iščekivanja nalaza, pomisao na kemoterapiju, otpadanje kose i ostale nuspojave su me grozile. Zar ja s 35 godina moram to proživljavati?! Ali, evo, još jednom me pogledao odozgo i na kraju iščekivanja terapija je ipak bila samo zračenje. I moj novi prijatelj: antihormonske tablete koje pijem dva puta dnevno i koje baš nemaju lijep odnos prema mome tijelu, ali nema veze, borim se svim sredstvima.

Valovi vrućine, posebice zadnjih dana, ponekad do osjećaja potpune slabosti, bolovi i grčevi u nogama, umor i posebno pad koncentracije i često zaboravljanje, samo su neke od nuspojava, ali kad pročitaš u uputama o lijeku što sve mogu izazvati, onda se samo nasmijem, sretna sam da sam živa i krenem dalje.

Protiv svega se borim trčanjem (od rujna 2016. godine trčim oko 5 kilometara dnevno, kad god mogu), dugim šetnjama, pijem kalcij-magnezij-cink i sodium ascrobat (vitamin C u prahu). Ali mi je zato seksualni život odličan!

Za one koje su možda lošeg raspoloženja, i ja sam bila. Kad je prošla operacija, počelo je zračenje u Splitu. Taj prosinac 2015. teško se zaboravlja. Predblagdansko ludilo, kućice na Rivi, prepuni trgovački centri, a ja u svom ludilu. Svako jutro na terapiju, ali bila mi je lakša jer je i medicinsko osoblje bilo super.

Odradila sam i terapiju na Badnji dan, prošetala Rivom i ukrcala se na autobus i pravac doma. Autobus pun k’o šipak, put juga se pomalo praznio, na granici zastoj, čekamo nekih dva sata, ali nije mi istinu govoreći bilo ni stalo, htjela sam samo vidjeti djecu i muža, a Božić, meni isto kao da nije bio. Napisala sam jedan status na svoj profil na Facebooku, a svaka suza je bila kao zrno šipka. Tako to ide kad ti se sve skupi.

Odradila sam zračenje i antihormonski je lijek počeo djelovati. Od tada se život i ja nismo baš voljeli. Bili smo nekako na vi. Valjda sam shvatila što se sve moglo dogoditi, a onda sam još bila i doma i mislila o svemu tome. Kontrole, nepoznavanje svoje bolesti, nedostatak psihološke pomoći, nervoza, umor, djelovanje tableta, sve je to utjecalo na moj život. Sva sreća imam divnog muža Mara, koji je sve to “trpio” i u jednu ruku me natjerao da se što prije vratim na posao.

Radila sam kao robot, bez osmijeha i zanimanja za išta. A onda se jednostavno u glavi nešto promijenilo i okrenula sam drugu ploču. Shvatila sam da je rak nešto s čime se moraš naučiti živjeti, a ne dozvoliti da on nadživi tebe. Budući da sam imala grčeve u nogama, počela sam trčati. Uključila sam se u dvije grupe za pomoć ljudima i tajnica sam škole nogometa „Slaven Gruda“ u kojoj trenira moj sin Dominik (10 godina), dok kći Helena (7 godina) obožava ples i pjevanje. Uz supruga, oni su glavni razlog i smisao mog života i zato uvijek kad padnem, oni me podignu.  

U isto vrijeme dok sam se ja borila s bolešću, obolio je i moj prijatelj i vršnjak, i to od najgoreg oblika raka.  Borio se za život, tako da sam uz njega zaboravila na svoje sitne probleme i molila se sa njegovo zdravlje. Bog je uslišio moje molitve i uz kombinaciju dva lijeka rak se povlači. Uz njega i cure iz Facebook grupa naučila sam puno o ovoj bolesti, ali i ušla u mračni svijet zdravstvenog sustava.

Koliko nedostataka, koliko vozanja za dijagnozu, koliko nehumanosti, koliko manjka zdravstvenih djelatnika, koliko manjka psihološke pomoći. Najviše od svega boli to što se prema tebi ponašaju kao da si ti u najmanju ruku liječnik, pa da znaš sve o svojoj bolesti. Boli to što nalaze treba čekati tjednima, a onda te pitaju gdje si do sada bio.

Ne bole rane i ožiljci, boli nedostatak ljudskosti.

Ukratko, sve žene, svi ljudi koji su oboljeli od raka, ja im se divim. Oduvijek jesam, a otkada sam i ja jedna od njih, još i više, jer moja dijagnoza je mačji kašalj prema nekima. Oni su za mene heroji, zvijezde, kraljice i kraljevi. O njima bi trebale pisati novine, pa da ljudi ustvari vide kakav je život film i tko je glavna zvijezda. Svaka Vam čast. ❤

Na kraju svoje priče samo želim reći da i dandanas žalim što se u Facebook grupe žena oboljelih od raka nisam uključila onoga dana kada sam oboljela, jer bih uvidjela da su svi moji strahovi, boli, sumnje, tuge i sva ostala stanja normalna pojava, a ne proizvod moje mašte i na samom bih početku znala da „rak nije mrak“, kako je rekao moj prijatelj, nego se naučiš živjeti s tim najbolje kako znaš, bez obzira što ti nikada nitko nije pokazao kako to naučiti.

Više životnih priča i ispovijesti oboljelih u kojima možete pronaći nadu i ohrabrenje potražite na stranici Nismo same.