Bi li se Ivo Josipović svojedobno dočepao Hrvatskog sabora da je vrijedilo preferencijalno glasovanje? Bi li ga šef SDP-a uopće postavio na stranačku listu?
"I ja sam za preferencijalno glasovanje", poručio je jučer predsjednik Ivo Josipović.
Time kao da je želio utješiti Željku Markić koja se do zadnje minute te nedjelje trgala da prikupi dovoljno potpisa za svoj referendum o izmjeni izbornog zakonodavstva.
Ona možda nije u tome uspjela, ali zato je šef države objavio da će podržati barem jedan aspekt njezinih reformi. Bilo je to baš velikodušno od njega.
Ali je manje bitno. Puno je zanimljivije to što se upravo Ivo Josipović zalaže za ovakav oblik biranja zastupnika za Hrvatski sabor.
Bi li ušao u Sabor?
Naime, imajući u vidu njegov politički stil, nastup i karizmu, pitanje je bi li se on ikada dočepao mjesta zastupnika u Hrvatskom saboru da je bio izložen preferencijalnom glasanju. Bi li se on onako tih i fin, uglađen i nenametljiv, samozatajan i dozlaboga stručan, probio do saborske fotelje pored svih onih koji, najblaže rečeno, znaju kako se nametnuti i dodvoriti biračima?
Josipović se svojedobno našao na izbornoj listi SDP-a zahvaljujući odluci stranačkog vodstva koje je u njemu prepoznalo kvalitetu potrebnu za kvalitetan rad u parlamentu. Za donošenje zakona, za kreiranje državne politike, za suvislu kritiku, za odmjeren imidž stranke.
Tko zna bi to učinili da su računali na preferencijske glasove.
S druge strane, ima još jedno pitanje na koje nikada nećemo dobiti odgovor, ali ga svejedno vrijedi postaviti: bi li se Ivo Josipović zalagao za uvođenje preferencijalnog glasovanja da je i dalje član stranačkog vodstva?
Da je blizak šefu stranke, da ovisi o njegovoj volji prilikom kreiranja lista i pozicioniranja kandidata, da se slaže s ustaljenom praksom sastavljanja stranačkih lista?
Ili je lakše protiv toga se pobuniti iz pozicije šefa države, oslobođenog unutarnje stranačke stege?
Svejedno, Josipovićev apel je interesantan zbog više stvari.
Preferencijska Piramida
Ne samo zato što je na tragu apela Željke Markić, ne samo zato što dolazi s potpuno drugog pola - političkog, svjetonazorskog, karakternog - od onog koji forsira čelnica udruge "U ime obitelji", ne samo zato što time zajedno s Markićkom prkosi stranačkoj stegi iz koje je nedavno i sam ponikao, već i zbog toga što bi se od osobe kao što je Josipović najmanje moglo očekivati da se zalaže za preferencijalno glasovanje.
Ako nekome nije jasno o čemu se radi, neka pogledaju Piramidu HTV-a.
Ta emisija pokazuje kako preferencijalno glasovanje izgleda u praksi: racionalni, moderni i neovisni kandidati osuđeni su na propast pred galamdžijama, populistima i demagozima. Sjetimo se, Marina Lovrić Merzel odnijela je pobjedu na jednoj od davnih Piramida.
To je i zamka ovakvog načina izbora. Glasači bi na kandidacijskim listama mogli prvenstveno zaokruživati bundžije i tribune, a tek onda ljude poput Josipovića.
HDZ je to najbolje demonstrirao s Ružom Tomašić, a to što je na SDP-ovoj listi na zadnjim Europskim izborima pobijedio Tonino Picula, odraz je tek njegova (tobožnjeg) disidentskog statusa u odnosu na omraženog premijera i šefa stranke.
To, naravno, nije pravilo, ali moglo bi postati.
Preferencijalno glasovanje, dakle biranje zastupnika imenom i prezimenom, može biti dvosjekli mač.
Galama i huškanje
U uređenim i stabilnim demokracijama, zemljama s dugom tradicijom i s demokratski uređenim stranakama očišćenim od natruha autokracije i diktature, taj model doista pomaže u uspostavljanju direktnog odnosa između birača i kandidata.
Nema više skrivanja iza stranke, nositelja liste ili ispod skuta stranačkog predsjednika. Građani honoriraju pojedinačni politički i stranački rad, prepoznatljivost, karakternost, trud i rezultate. Po tim kriterijima, naši stranački aparatčiki ne bi imali šanse.
Ali ovo je Hrvatska. I u njoj su galama i demagogija, huškanje i laganje, još uvijek na većoj cijeni od kvalitete i karaktera. I stranka koja bi željela pobrati više glasova, morala bi u svojim redovima pronaći one koji bi to uspjeli.
Zamislimo, primjerice, kako bi prošla lista puna kandidata kao što je Ivo Josipović u obračunu s listom kandidata kao što je Ruža Tomašić. Ili Željka Markić. Bila bi to zgodna simulacija.
Dvije krajnosti
Uglavnom, u vezi s preferencijalnim glasovanjem našli smo se između dvije krajnosti. S jedne strane, predsjednici stranaka u tome vide glavnu prijetnju svom autoritetu, dok s druge strane, populisti i demagozi u tome vide svoju glavnu šansu da se dočepaju Sabora.
Iako bi, zapravo, ova metoda izbora bila višestruko korisna: za reformu unutarstranačke demokracije, za obrazovanje biračkog tijela, za formiranje ozbiljnih političara, za stvaranje potpuno drugačije klime u društvu. Gdje bi se cijenila kvaliteta, a ne galama, rad, a ne prodavanje magle, sposobnost, a ne poslušnost, karakter, a ne snishodljivost.
Možda zato ozbiljni Ivo Josipović vjeruje da je njegova inicijativa za uvođenjem preferencijalnog glasovanja utemeljenija od demagoške inicijative Željke Markić.
Osim, naravno, ako ne služi tek kao mamac za (preferencijske) glasove na predsjedničkim izborima.
