Josip Kršul, hrvatski marinac s Iwo Jime slavi 109. rođendan: 'Da zdrav? Ma on vam je zmaj!'

- Da zdrav? Ma on vam je ko zmaj! - kaže Žarko Jeličić, nećak najstarijeg Hrvata Josipa Kršula, koji danas slavi čak 109. rođendan.

Osim što je ovako visoka straost interesantna sama po sebi, toliko je zanimljiva i Josipova neuobičajena biografija i životna priča. 

Naime, najstariji Selčanin ujedno je i jedan od najstarijih živućih veterana američkih marinaca iz Drugog svjetskog rata, koji ga je kao mladića zatekao u Sjedinjenim Državama, gdje se pridružio američkim vojnim postrojbama te u razdoblju najvećih i najžeščih ratnih operacija sudjelovao i u jednoj od najpoznatijih bitaka svjetske povijesti, onoj na pacifičkom otoku Iwo Jima. 

Josip Kršul bio je jedan od tisuću vojnika koji su se borili na tom otoku, a sudjelovanje u ratu osiguralo mu je američko državljanstvo, karijeru i pristojan, dobar život. Prošle godine Josipa su u njegovom rodnom Selcu, gdje se iz SAD-a vratio u poznim 90-tima, posjetili američki veleposlanik Robert Kohorst i izaslanstvo američke vojske. Na trgu Palih boraca uručili su mu medalju za uzornu službu u vojsci i odličje za službu unutar granica SAD-a i službu na Pacifiku te predali odličja i dokumente koje su o njegovoj službi pronašli u vojnim arhivima.

Šaljiv i simpatičan starčić nije tad ništa rekao, a po riječima nećaka Žarka, koji se posljednjih godina brine o svom tetku, s vremenom sve manje govori, tek tu i tamo nešto prokomentira, zapita ili mu se pak usnama prelomi neka pjesmica od prije sto godina.

JOSIP KRŠUL Najstariji Rijekin navijač: 108 godina! Veteran je sa Iwo Jime

No unatoč njegovoj čestoj šutnji, odličnog je zdravlja, kaže nećak Žarko, slabije čuje, no dobro vidi, čita knjige i novine, ne pije nikakve ljekove. Jede sve, popije kavu, čaj, čašu vinca, a ponekad i jutarnju rakij'cu. Svoje vrijeme najrađe provodi na selačkoj rivi, gdje voli odlaziti gotovo svakodnevno, a za toplih dana s nećakom se rado barkom otisne put pučine. Drage su mu i česte šetnje s nečakom, koji ga brižno gura u kolicima dok uživa u svježem zraku, obilazeći mjesta svojeg djetinjstva poput osnovne škole koju je pohađao.

Naime, Josip Kršul rodio se u Selcu 1911. godine, u vremenu kada se živjelo teško i u siromaštvu. Upravo siromaštvo je njegovog oca i brata Jakova početkom 20. stoljeća potjeralo u emigraciju. Kao i mnogi Hrvati tog doba, završili su u Južnoj Americi, točnije Peruu, gdje im se izgubio svaki trag. Otac je, navodno, umro u Limi, krajem '40-tih, dok je stariji brat stradao u potresu rudnika bakra u Hunacavelici. 

Sam Josip, u vrijeme Kraljevine SHS, otišao se školovati u Beograd, završivši tamo tehničku školu. Zbog nedostatka posla po povratku u svoje selo, odlazi u Šibenik gdje završava tečaj za telegrafista i postaje pomorac. Godine 1936. u Rotterdamu se ukrcava na brod Zvir, na svoje prvo putovanje, potom obilazeći cijeli svijet, do početka rata.

U osvrt rata, s brodom Kotar zatiče se u luci Galveston u Teksasu, gdje u početku radi u restoranu hrvatskih iseljenika kao perač suđa, a potom konobar. Uključenjem SAD-a u rat, poput tisuće mladih amerikanaca, Josip se priključuje američkoj vojsci, što je, osim patriotizma, bio najbrži put do američkog državljanstva, koje je tad, kao i sad, bilo ključno za napredovanje u karijeri. S otalim marincima ukrcava se na brod za Pacifik, provodeći dane u potpaljublju, ne vidjevši ni sunca ni mjeseca, a baš kad je zatražio na trenutak izaći udahnuti zrak, prolazili su ispod slavnog Golden Gatea u San Franciscu, koji je Josipa toliko očarao da je odlučio kako je upravo to grad u kojem želi živjeti. 

Na Pacifiku ih je pak dočekao pakao, a Iwo Jimu pamti kao dugotrajnu, tešku bitku u kojoj je svakodnevno gledao suborce kako ginu i bivaju ranjavani. Nakon povratka u SAD, vojska se Josipu odužila - mogao je birati grad u kojem želi živjeti, a to je, naravno, bio San Francisco. Tu mu je osiguran i posao održavanja telekomunikacija u Western Unionu gdje provodi cijeli svoj radni vijek.

Upravo u tom gradu, u kojem je obožavao šetati uz rijeku i gdje je u susjednom Watsobville-u, zaljevu Monterey, živjelo mnogo hrvatskih iseljenika, posebice Dalmatinaca, Joše, kako su ga Amerikanci zvali, upoznao je svoju Mildred, tj. Milicu ili Milenu, kako su je zvali Hrvati, a čji su roditelji porijeklom poticali iz Like. Oboje već u srednjim godinama, oženili su se 70-tih, a zajedničke djece nisu imali (Milica je imala kći i sina iz prvog braka).

Nakon njegovog umirovljenja kupili su imanje 60-tak milja od San Francisca gdje su kupili krave, prodavali mlijeko, uredili apartman kojeg su iznajmljivali studentima, a Josip je uz to obavljao vodoinstalaterske i električarske radove. U zlatnim vremenima tadašnjeg gospodarskog booma živjeli su zadovoljno i sretno.

Sve te godine Josip je održavao stalni kontakt s obitelji u Hrvatskoj, a u Americi ga je posjetio i njegov nećak Žarko.
Nakon smrti voljene Milice, Josip se 2012. vratio u Selce kod svoje dvije godine mlađe sestre Jelene, Žarkove majke, koja je nažalost preminula 2015. godine, u 102. godini života.

No osim što je najstarji Hrvat i jedan od najstarijih veterana, Josip se diči i titulom najstarijeg člana riječkog prvoligaša, čije utakmice redovito prati, u rukama držeći dres HNK Rijeke s natpisom na leđima "Kršul" i prošlogodišnjim brojem 108.

Svoj 109. rođendan Josip če proslaviti u krugu najuže obitelji, uz slasnu tortu i čašu slatkog pjenušca.